Hrvatska sportska historiografija, ovog puta u filmskom obliku, od sutra će biti obogaćena za novi projekt iza kojeg stoje kanadska produkcijska kuća Cromar Media i zagrebački Oluja film, te redateljsko umijeće Jakova Sedlara. U četvrtak, 6. lipnja u CineStar-Branimir centru, s početkom u 19.30 sati, zakazana je premijera filma “Hrvatske sportske legende - 120 godina hrvatskog sporta”. Riječ je o prvom filmu koji na jednom mjestu, u 75 minuta trajanja, cjelovito prikazuje najslavnije trenutke hrvatskog sporta, sportašice i sportaše, naše reprezentacije u različitim sportovima koje su uspjesima diljem svijeta opjevale ljepotu, snagu i sposobnosti jedine nam domovine.
Film prikazuje najveće legende od Milana Neralića, prvog Hrvata koji je osvojio olimpijsku medalju (bronca u sablji, OI Pariz 1900.), preko Bernarda Vukasa, Đurđice Bjedov, Mate Parlova, Dražena Petrovića, Gorana Ivaniševića, Davora Šukera, Janice Kostelić i Blanke Vlašić do Luke Modrića, Ivana Rakitića i Marija Mandžukića. U svakom slučaju već samo navođenje ovih sportskih odličnika hvale je vrijedan trud, iako... da se pita državu, ovu našu, to Republiku Hrvatsku i njezina tijela nije zanimalo.
- Kada je došao na ideju snimanja ovakvog filma, Jakov Sedlar od državnih je tijela odbijen. Konkretno, zatražio je pisanim putem kako od HOO-a, tako prvenstveno od ministra u tadašnjem Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, pomoć pri realizaciji projekta. Financijsku naravno, na što mu je odgovoreno iz tadašnjih državnih tijela kako “...nastavno na zamolbu nisu u financijskoj mogućnosti popratiti projekt...” - upoznaje nas s lošim startom odlične ideje Anton Kikaš, neprijeporno veliki hrvatski domoljub i zaljubljenik u sve hrvatsko.
Njemu pak nije trebalo ni puno, ni dugo...
- Nakon što mi je Sedlar spomenuo kako ima problem, ja sam rekao da imam rješenje. Ja sam preuzeo troškove produkcije na svoje ime. Sa zadovoljstvom. Naime, znate što, mnogi koji me ne znaju ili mi ne žele dobro, ne shvaćaju da ja crpnim snagu, energiju i volju baš onda kada mi nešto zabranjuju, otežavaju, kada me blate i slično. E, tada iz inata uprem sve snage.
Tu je Anton Kikaš započeo s produkcijom još jednog Sedlarovog filma, sada na čast i slavu hrvatskog sporta. Čovjek koji je tri mjeseca prebijan od srbokomunističke vojske u Beogradu 1991. godine, kojem su lomili rebra, ali ne i dušu, no i kojem se Hrvatska baš i nije odužila nekim osobitim priznanjem (izuzev dakako branitelja Domovinskog rata), nije prestajao pomagati Hrvatskoj. Mnogi bi nakon doživljenog u vojnom zatvoru u Beogradu otišli zauvijek u Kanadu, uživali u blagostanju i ne imali ništa s Hrvatskom, ali... ne i Kikaš.
- Odgojen sam u takvom duhu. Duhu koji njeguje obitelj, ljubav, vjeru i domoljublje.
Nakon promocije filmova o ukazanju Gospe u Međugorju, pa blaženom kardinalu Stepincu, zatim Anti Topiću Mimari, o hrvatskoj sakralnoj umjetnosti, na red je očito trebao doći sport.
- Vi ne možete pojmiti koliko su ti sportski uspjesi naših sportaša od silnog učinka i na naše iseljeništvo, a posebno na mlade Hrvate u inozemstvu, a tu govorimo o već drugoj, trećoj generaciji. Oni se kroz sport povezuju i poistovjećuju s Hrvatskom. Najbolje se to moglo vidjeti tijekom finala SP-a u Rusiji prošle godine. Da ste vi vidjeli kako se slavilo u Kanadi, u Torontu i Mississaugi!? Sve kanadske novine su to objavile...
Pri konkretniji doticaj Kikaša i sporta bilježi se početkom ‘80-ih godina.
- Kao veliki dinamovac sam organizirao dolazak Dinama u ljeto 1982. u Toronto, netom nakon što su osvojili naslov prvaka. Doveo sam Dinamo i Glasgow Celtic. Dobar sam prijatelj s Ćirom, Zajecom, Mlinarićem... Godinu kasnije sam bio njihov gost na finalu ondašnjeg Kupa u Beogradu, Dinamo - Sarajevo 3:2.
Najdraži trofeji
No, nije s njima proslavio naslov...
- Nisam jer sam sat nakon utakmice već hitao prema Ateni na finale Kupa prvaka Europe, HSV - Juventus.
Inače, Anton Kikaš je 1988. kao predsjednik Croatije Toronto u klub doveo poznatog napadača Zagreba, Božu Bakotu, i s njim je tada osvojio Kanadski kup. No, Antun se s vremenom družio i s nogometnim velikanima tipa Pele i Maradona, i to u Argentinčevim najboljim danima (1986.). Peleu je platio 5.000 dolara samo da uveliča posljednju utakmicu slavnog Cosmosa iz New Yorka.
- Sve je to točno, u redu, ali hrvatski sport, naše utakmice, trofeji i trenuci slavlja, to je ono meni najsvetije, najdraže. Zato mi je i drago da smo to uspjeli ovjekovječiti u obliku ovog filma. Vidjet ćete, uostalom, sutra u Zagrebu, te u petak u Osijeku uoči utakmice Hrvatska - Wales...
Hrvat kojeg je odlikovala kraljica Elizabeta II., ali ne i njegova domovina
Anton Kikaš rođen je 1948. godine u Bijakovićima, nedaleko od Međugorja. Nakon življenja i dijela školovanja u Kaknju i Sarajevu, diplomirao je na Geodetskom fakultetu 1967. u Zagrebu te se uposlio kao vanjski suradnik u INA-i.
No, već 1968. preselio je u Kanadu, preciznije Toronto gdje je 40-ak godina imao projektnu tvrtku za projektiranje novih naselja, urbanizam, geodeziju, građevinarstvo. Od prvog je dana života u iseljeništvu iznimno aktivan u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici te posjeduje tvrtku Cromark Media, odnedavna je i direktor i producent hrvatskog TV programa u Kanadi, Croatica TV. Minulih je desetljeća producirao 30-ak filmova Jakova Sedlara, objavio zbirku pjesama, omogućio izdavanje nekoliko knjiga na engleskom jeziku s hrvatskom tematikom i knjige pjesama Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka. Bio je predsjednik Društva kanadsko-hrvatskih gospodarstvenika i intelektualaca, zatim Nogometnog kluba Croatia Toronto, a četvrt je stoljeća predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi. Organizirao je nekoliko donatorskih večera te i sam donirao pozamašne svote novca. Koncem 1980-ih godina na samo dva banketa je prikupio milijun dolara što je bio preduvjet za otvaranje Katedre za hrvatski jezik na Sveučilištu Waterloo.
Kao istinski i veliki domoljub, u najtežim trenucima nacionalne povijesti, u kolovozu 1991. dopremio je zrakoplov s 18-19 tona oružja za Hrvatsku vojsku i policiju u trenucima velikosrbijanske agresije. Taj pothvat, nažalost, nije uspio jer je ondašnja tzv. JNA presrela Boeing 707 i primorala ga na spuštanje u Zagreb. Kikaša su tada uhitili, u vojnom zatvoru u Beogradu su ga tri mjeseca mučili, a razmijenjen je za srbokomunističkog generala Aksentijevića kojeg su hrvatske snage zarobile te jeseni.
Anton Kikaš je, međutim, i nadalje nastavio sve minulo vrijeme nesebično promovirati i pomagati Hrvatsku na sve načine, ali do danas od hrvatske države nije dobio ni jedno službeno priznanje. Kanada ga, međutim, silno cijeni pa je tako 1992. povodom 125. obljetnice Kanade dobio medalju guvernera Kanade za doprinos razvoju Kanade. Iste ga je godine Etnički tisak Kanade proglasio Čovjekom godine, a 2012. je primio Dijamantnu jubilarnu medalju kraljice Elizabete II. (dba)