Malo se tko u svom nogometnom CV-u može pohvaliti klubovima poput Arsenala, Anderlechta, Juventusa, nastupima u Ligi prvaka i ulogom „jedinice“ hrvatske reprezentacije. Sve to do 24. godine. Doris Bačić može.
Hrvatska vratarka prošla je trnovit put od rodnog Neuma do velikog Juventusa u kojem danas igra. U Torinu se pronašla u nogometnom smislu i postala dio obitelji, kako naziva zajednicu svoga kluba, preskočivši na tom putu mnoge zapreke. Em nogometne, em zdravstvene koje su joj mogle prekinuti karijeru, piše Slobodna Dalmacija.
Nakon što je u lipnju odradila akciju s reprezentacijom u Bugarskoj, ostalo joj je dovoljno vremena za „resetiranje“ u njezinoj oazi spokoja na jugu Hercegovine.
- Uglavnom sam bila kući, izuzev sedam dana Barcelone, a onda mi je u posjet došlo sedam suigračica iz Juventusa pa sam im malo bila domaćica, haha – kaže nam Bačić koja je prošlog tjedna u Torinu započela pripreme za novu sezonu.
A prethodna nije mogla biti bolja – završena je duplom krunom i novim ugovorom, do 2021.
- Talijani cijene Hrvate i naš mentalitet – govori 185 cm visoka čuvarica mreže.
Je li s novim ugovorom došao i status prve vratarke?
- Tko bude bolji, taj će braniti. Konkurencija mi je prva vratarka talijanske reprezentacije (op.a. Laura Giuliani). Lani sam najviše branila u drugom dijelu sezone.
Napredovali ste uz takvu konkurenciju?
- Jesam, dosta. Talijanska je škola drukčija i trebalo mi je vremena da se naviknem. Ovdje je važnije obraniti umjesto biti atraktivan. Baš sam zadovoljna, pronašla sam se u tom stilu.
Osjetili ste i kako je to igrati pred gotovo 40.000 ljudi protiv Fiorentine u Torinu, što je bio rekord ženskog nogometa u Italiji?
- Tu sam utakmicu bila na klupi, ali je doživljaj bio nevjerojatan. Na zagrijavanju me tijelo boljelo, mislila sam da ću zaplakati! Igrala sam s reprezentacijom pred 20-30 tisuća navijača, ali ovo je bilo drukčije.
To je pokazatelj da popularnost ženskog nogometa raste?
- Baš tako. Na svakoj utakmici imamo 5-6 tisuća gledatelja, a ove sezone imat ćemo samo dvije ekipe koje nisu pod muškim sekcijama klubova. Ženski nogomet počinje donositi novac i zato se stvari mijenjaju.
Jeste li imali priliku upoznati Ronalda, Mandžukića i ostale zvijezde Juvea? Zajedno ste proslavili naslove prvaka.
- Jesam, često imamo zajednička druženja cijele zajednice. To su vam sve normalni ljudi. Jave se, pitaju treba li vam pomoći. Donedavno smo trenirali u istom kompleksu, ali su oni sada bliže stadionu, dok smo mi u istom centru gdje i Primavera, mlada momčad. Tamo igramo naše domaće utakmice.
Osjećate li se vaše suigračice i vi također kao zvijezde?
- S Ronaldom se nitko ne može usporediti, no moje suigračice Barbara Bonansea i Cristiana Girelli zvijezde su u rangu muških. Čak i mene ponekad prepoznaju na ulici u Torinu, a u Hrvatskoj 90 posto ljudi ne bi znalo navesti ni jednu našu reprezentativku. To je žalosno.
Ženska sekcija Juventusa osnovana je tek prije dvije godine, a Bačić nije previše razmišljala kad je dobila poziv iz Torina.
- Privukla me njihova ambicija, a meni je taman bio istekao ugovor s Anderlechtom.
Daleko je dogurala ona djevojčica koja je s dečkima naganjala loptu po Neumu...
- Tata me upisao na trening i ostala sam. Svi me pitaju je li bilo predrasuda i, vjerujte, ni jednu neugodnost nisam doživjela. Momci su me uvijek pazili i poštivali – preduhitrila je Doris naše pitanje je li joj kao curi na nogometnom terenu bilo teško među dečkima.
Vratarka je postala slučajno.
- Bila sam napadačica, ali sam živcirala trenere jer nikome nisam dodavala, haha. Stavili su me na gol jer nije imao tko. Vratarska je pozicija baš za mene. Ne bih uspjela da sam ostala napadačica.
S golmanskim rukavicama Doris je s 14 godina iz Neuma otišla u Dubrovnik gdje je u Libertasu i Ombli započela njezina karijera.
- Onda je uslijedilo Sarajevo, pa Liga prvaka s Osijekom gdje me primijetio Arsenal. Međutim, nisam dobila radnu dozvolu za Englesku pa sam izgubila šest mjeseci. Nakon što u jakom švedskom Rosengardu nisam puno branila, izgubila sam volju, ali nisam odustala.
Trebala sam ići u njemački Sand, ali se nismo dogovorili i onda sam četiri mjeseca odradila na Islandu. Nakon toga došao je Anderlecht s kojim sam postala prvakinja Belgije, no liga je slaba i htjela sam nešto novo.
Najljepše joj je upravo u Juventusu gdje je sve organizirano do najmanjeg detalja.
- Ništa mi ne fali! – radosno će, svjesna koliko je sretna što su svi klubovi u kojima je igrala financijski dobro stajali. Može živjeti od nogometa.
A gdje vam je od svih mjesta najljepše za život?
- U mom Neumu! Volim i Torino. Tamo je opušten stil života, kao kod nas.
Je li vaše dosadašnje iskustvo možda i odraz vašeg avanturističkog karaktera koji se ne plaši nečeg novog i nepoznatog?
- Ima nešto u tome, ali je važno što me obitelj podržava. Ako i ne uspijem, znam da su oni uz mene. Što se karaktera tiče, u ovim bih godinama više trebala igrati glavom nego srcem, haha. Ali takva sam, „ginem“.
To vas je znalo koštati?
- O, da. To je nepotrebno gubljenje energije.
No to gubljenje energije ništa je u usporedbi s mononukleozom zbog koje je Doris bila blizu prekida karijere. Već sa 17 godina.
- Uf, to mi je bio najteži trenutak... – odmah joj se promijenila boja glasa.
Udahnula je pa nastavila:
- Činilo mi se da imam upalu grla i tako sam otišla debitirati za reprezentaciju u Nizozemsku, ne znajući da već imam mononukleozu. Vratim se kući i dobijem dijagnozu. Užas. Ništa te ne boli, a nemoćan si. Nisam ni znala što je to, samo sam znala da je od toga i Mario Ančić bolovao. Izgubila sam školsku godinu, nadoknađivala ispite... Dva sata trebala bi mi da učinim skale, a tri sam mjeseca provela u krevetu. Nisam smjela jesti ništa slano i papreno.
U tim joj trenucima nogomet nije bio ni na kraj pameti.
- Da obitelj nije bila uz mene i uvjerila me u suprotno, sigurno bih odustala od nogometa. Bila sam izmorena, uopće nisam upravljala svojim tijelom. Trenirati sam počela nakon godinu dana, a posljedice sam osjećala i do godinu i pol nakon dijagnoze.
No jedna druga promjena po pitanju zdravlja poboljšala joj je život.
- U Juventusu sam otkrila da ne podnosim laktozu. Izbacila sam mliječne proizvode i već poslije sedam dana vidjela pozitivne pomake. Odmah sam postala bolja na treninzima.
Spremnija no ikad, osvježena i motivirana, simpatična Neumljanka s velikim ambicijama ulazi u novu sezonu. Cilj je obraniti naslov prvakinja Italije, ali i otići što dalje u Ligi prvakinja za razliku od prošle sezone kad je Juve ispao u šesnaestini finala.
Eto, sedam godina nakon što je bila uvjerena da joj je karijera završena, Doris Bačić dio je institucije Juventusa u kojoj je jako cijenjena, radi što voli, igra Ligu prvaka, nastupa za reprezentaciju Hrvatske... Živi svoj san.
A najbolje stvari, uvjereni smo, tek dolaze.
Igranje za reprezentaciju poseban je osjećaj
Spomen hrvatske reprezentacije u Doris budi neviđenu strast.
- San mi je otići s reprezentacijom na veliko natjecanje. Nikad ne bih odbila poziv. Igrala sam sa slomljenim prstom, a igrala bih i da mi je svih deset slomljeno! Da doživimo barem dio onoga što su doživjeli muški u Rusiji bila bih presretna.
No naša ženska selekcija još nije na tom nivou.
- Napredovale smo, ali još nije to to. U nas nema puno gledatelja, a ima dobrih igračica. Landeka je ponajbolja veznjakinja Europe, Rudelić je u Njemačkoj, Šundov je godinama vani... U Europi se naše cure više cijene nego doma.
Čekaju vas kvalifikacije za Euro 2021.?
- Skupina je OK (op.a. Švicarska, Rumunjska, Belgija i Litva), možemo proći. Samo nam treba malo više potpore.
Navija za Hajduk
Sportski gen Doris je naslijedila od oca Davora, nekadašnjeg boksača sarajevskog Željezničara koji je danas vlasnik restorana u Neumu.
Osim njega, Doris kao oslonce u životu ističe još rođaka Tonija koji joj je poput brata te mamu Tanju i tetku Marijanu.
Iako je tati Davoru kum bivši igrač Dinama Goran Jurić koji je s Markom Vidukom često posjećivao njihov dom dok je Doris bila mala, Bačići su hajdukovci. Doris nam priča:
- Oduvijek smo pratili Hajduk, a ja sam po sobi imala postere Beare, Sliškovića, Đolonge... Rođak naše obitelji bio je pokojni Ivica Bačić, veliki hajdukovac i pokretač vaterpola u Neumu. Puno je napravio za sport u našemu mjestu.
Kao mala Doris je „peglala“ PlayStation, a sada ima novi hobi – tetovaže.
- Nedavno sam tetovirala obiteljski grb. Imam petnaestak tetovaža, ne znam točno, haha.