Dakle, Josip Šimunić nakon gotovo rekreativnog proljeća u Dinamu, po mnogima nije ni trebao biti u prvom planu u Poljskoj. Izbornik je imao jake rezone dajući prednost Gordonu Schildenfeldu. Međutim, ostaje otvoreno pitanje kako je to objasnio samom Šimuniću. Budući da se širi popis zvučnih imena koji nisu na najljepši način doživjela prestanak igranja pod državnim stijegom, nego s gorčinom često progutanom i uglavnom skrivanom od javnosti, moramo se zapitati zašto pucaju relacije Bilić vs. veterani. Je li Bilić bio netaktičan ili čak kod nekih ne do kraja pošten, ili pojedinci nisu shvatili gdje im je mjesto, odnosno što pokazuju neumoljive kazaljke na biološkom satu? Pritom je Šimunić isukao najteže riječi...
Javna je tajna da se Niko Kovač početkom 2009. još nije namjeravao oprostiti, da ga je Bilić pozvao na razgovor u München i kazao mu da ga više ne vidi spremnim pratiti ritam reprezentacije, te da je jedino dobro i za sve prihvatljivo rješenje da objave “samovoljnu” abdikaciju dotadašnjeg kapetana. Za medije su to učinili, ali Kovača je, kažu upućeni, sve to pogodilo, držao je kako je red da on kaže kad je dosta. Bio je u 38. godini. Bilić je kao zamjenu angažirao Ivana Jurića i potpuno promašio. Sličan, iako nešto blaži scenarij ponovio se i kod mlađeg brata Roberta. I nikad Kovači nisu odigrali oproštajnu utakmicu.
Dario Šimić u Mariboru je u kolovozu 2008. dobio cvijeće za stoti nastup i - mig da pogleda prema izlaznim vratima. Kao što je uvijek igrao, tako je i tada dostojanstveno zaklopio knjigu. U tom je trenutku bio član Monaca, a kod Bilića je znao u službenim utakmicama završiti i na tribinama. Možete samo zamsiliti kako se osjećao u tim trenucima, ali nikada to nije želio podijeliti s medijima. Ivica Križanac čekao je u prikrajku, i upravo mu je otvoreno Šimićevo mjesto. No, Križanac je na intriganatan način 2010. kazao 'zbogom Vatreni’. Objasnio je to bolovima u leđima, a kao što znamo -–čovjek uredno igra i danas!
Šimunić i Križanac imaju povijest nerazumijevanja s Bilićem. Njih je u listopadu 2009. privremeno izbacio iz kadra, makar su obojica tvrdili da su žrtve, a ne krivci. To se stišalo, ali je li “čučalo” u Šimuniću?
Slaven Bilić više puta nije čekao da se zaslužnici sami povuku, dao bi im do znanja da je po njemu stigao taj trenutak. Bez milosti, ali očito na neki svoj način. Neki su to bolje prihvatili, drugi teže, Šimunić najteže.
Vjerujemo da je Bilić htio najbolje za reprezentaciju, bio u pravu ili ne, no s metodom koju je koristio navukao je ozbiljna nezadovoljstva. Očito je ponegdje izostao dijalog, ili je bio neprimjeren, to je već pitanje izbornikove vještine ophođenja, obrazlaganja i uvjeravanja.
Budući da ga nije vodio na Euro u Austriju, Boško Balaban je rekao:
- Nikad mu neću oprostiti kako se u tom slučaju ponio prema meni. Nazvao me posljednjeg dana uoči objave popisa i samo kazao da ne idem jer se odlučio za mlađe snage. Uvjeren sam da sam zaslužio biti na listi. Cijele sam kvalifikacije bio u kadru, davao sve od sebe... Zato me Bilić jako razočarao.
Tko zna što će još kazati Ivica Olić, Eduardo je već “pukao” lani nakon Istanbula... Opet, što znači Olićeva izjava kako je “rekao Slavenu da ga ne zove ako će sjediti na klupi”. Pa netko mora biti i joker.
Na listi “sukoba” nalazi se i Anthony Šerić. On je prvi odstranjen još u lipnju 2007. i to na Plesu. Pobunio se preoštrim vokabularom na status pričuve, misleći da s Bilićem tako može razgovarati kao negdašnji mu suigrač. Jednostavno se prevario.
Zanimljivo, lani je otpisao i Danijela Pranjića, nakon Dublina, međutim vratio ga je nakon intervencije HNS-a. Pranjić mu, ljut na svoj status, nije htio pružiti ruku. Ali njega je, za razliku od “veterana”, trebao. I prešao je preko toga...