Sandru Kulenoviću su prošli četvrtak istekla tri mjeseca od operacije pete metatarzalne kosti, koju je slomio na utakmici s Goricom i nakon što se Dinamo vratio iz Rovinja čekao ga je samo kontrolni pregled, početkom veljače, prije nego mu liječnici dopuste povratak u puni trenaži proces.
Riječ je o centarforu naše mlade reprezentacije, koji je zablistao na lanjskom Euru U21 s kojeg je Hrvatska nes(p)retno ispala, a on se posljednjeg dana ljetnog prijelaznog roka vratio iz Legije u Maksimir. Podsjećamo, Kulenović je u srpnju 2016. nakon Ramljakova memorijala na kojem je zabio Real Madridu otišao u Legiju, “modrima” je pripalo samo 70.000 eura “za razvoj”; godinu potom posuđen u Juventus, pa nakon jedne sezone vraćen u Varšavu, gdje je zaigrao za prvu momčad i postao standardan, da bi se 2. rujna 2019. vratio u Dinamo.
Za Legiju je ljetos odigrao svih osam utakmica u kvalifikacijama za Europsku ligu te triput nastupio u prvenstvu Poljske. U plavom dresu je debitirao protiv Varaždina u zadnjih 19 minuta, te potom odigrao samo pet u Velikoj Gorici do te nesretne ozljede...
Tijekom Adventa je na Dinamovu kućicu dolazio sa štakom, nakon Nove godine počeo trčati, a 23. siječnja prvi put je trenirao sa suigračima na pripremama u Rovinju, pucao po golu, a dotad je radio individualno s kondicijskim trenerom Martinom Mayerom uz travnjak; trčao, istezao se i tako unedogled... Čak se i šalio na svoj račun: “Eto Dinamu novog beka”.
.jpg)
Sandro Kulenović
Mrzite li Martina Mayera, pitamo Sandra, naravno, u šali?
- Hahaha... Trčanje bez lopte nitko ne voli, ali to je nešto što morate odraditi nakon ozljede ako se želite vratiti jači i bolji. Pregrizete jezik i radite jer znate da je za vaše dobro - govori nam Kulenović, koji ima i starijeg brata nogometaša, Tina, stopera koji igra za Lučko.
Kako ste se motivirali?
- Ako su mi ova tri mjeseca u nečemu pomogla, to je bilo da budem mentalno jači. Imao sam puno iskušenja, morao biti strpljiv, a to je najteže. No, stavio sam si odmah to u glavu da moram izdržati i evo, sad smo već pri kraju priprema, najgore je iza mene. Sretan sam i treneri su sretni sa mnom, noga je u redu i to je to.
Dr. Smodek je kazao da još treba jedan pregled prije “zelenog svjetla” za povratak?
- Da, rendgen ili magnet, što god, ako se ništa na nozi nije promijenilo pri ovim naporima, ako su kost i vijak u redu, trebali bi me pustiti u trening s momčadi pa bih za dva tri tjedna možda mogao biti spreman i za igru.
Kako je bilo gledati Dinamo u završnici jeseni?
- Taman mi se bila otvorila neka šansa, ušao sam protiv Gorice pri 4-1, zadnjih pola sata, bez rezultatskog pritiska, dakle mogao sam opušteno igrati. Bio sam si rekao, hvala ti Bože na takvoj prilici, ali dogodila se ta ozljeda u doskoku. Tješio sam se da je tako moralo biti, da je Bog tako odlučio, s time sam se pomirio. Ali definitivno nije bilo lako gledati suigrače s tribina, poglavito derbi protiv Hajduka, jer za te utakmice živim otkako sam bio mali. Tu mi je utakmicu bilo nateže gledati, ali i one u Ligi prvaka, dakako.
Konkurencija za špicu u Dinamu?
- Meni je glavno da nemam nikakav pritisak na sebi. Nadam se da će mi zdravlje dopustiti da dam sve od sebe. Nadam se da ću se izboriti za neke minute, ali ne očekujem bogzna što. Naravno, tu je Petković, standardni reprezentativac Hrvatske, Gavranović Švicarske, Andrić se vratio, oni su stariji i iskusniji od mene. Uvijek sam se u životu za sve borio, pa ću tako i za ovo.
Kako ste se odlučili na povratak iz Legije, velikog poljskog kluba u kojem ste bili prva špica?
- Bio sam, da, ali uvijek je postojala ta neka tema Dinama, uvijek mi je to bio san i želja. Definitivno sam ga htio ispuniti. Ne žalim što sam sa 16 godina otišao iz Maksimira jer to je tada bio pravi korak za mene, iskoračio sam i kao igrač i kao osoba. Puno sam toga naučio i kasnije, na posudbi u Juventusu, trenirajući s Mandžukićem, Dybalom i ostalima, a u zadnjoj sezoni u Legiji sam skupio 40 seniorskih nastupa. Ta iskustva su mi definitivno pomogla, no Dinamo je u tom trenutku bio pravi izbor za mene. Nikud mi se ne žuri, već sam rekao, želim nekoliko godina ostati, ako treba i više. Dinamo je moj klub i Zagreb je moj grad, želim se ovdje dokazati i pomoći mom klubu da ostane na visokoj razini. No, najvažnije je da se razvijem kao igrač i da Dinamu kao takav mogu pomoći.
Usporedba rada u Juveu, Legiji i Dinamu?
- Ovisi od trenera do trenera, no u odnosu na Poljsku u Dinamu je sve bolje osim infrastrukture te posjećenosti stadiona u Extra ligi, koja je jako konkurentna i medijski praćena. No, Dinamo bi i tamo napravio rezultat, iako je to teška liga, poglavito fizički, pet-šest klubova se bore za naslov. Juve? To je top svjetski klub. Imao sam sreću nekoliko puta trenirati s prvom momčadi. Tamo se sve bazira na taktici, a igrači su fizički spremni kao strojevi jer se igra svaka tri dana.
A ljudski pristup igračima?
- Možda je malo u Italiji problem s mladim igračima, malo teže uspijevaju, ali moje iskustvo s Allegrijem bilo je odlično, objasnio mi je uvijek sve što je trebao. Mandžukić je također uvijek bio fer prema meni, ma nikoga ne mogu izdvojiti da mi se nije svidio. Oduševili su me kao profesionalci. A noć prije prvog treninga doslovce nisam spavao. Gledao sam ih do jučer na TV-u, a sada trenirao s njima, divno iskustvo mi je Juve bio.
A kakav je Nenad Bjelica?
- U Legiji sam lani imao tri trenera, svaki je bio drugačiji, a Bjelica je stepenica više. Pokazao je i da zna taktički iznenaditi, kao s Atalantom, kad nam je tek dan prije utakmice rekao da ćemo igrati 3-5-2, a ne 4-3-3. Nadalje, Bjelica zna kako s mladima, ne zapostavlja nikoga. Pokušava nam svima objasniti da budemo strpljivi, da ne ide ništa preko noći, a na kraju, tko čeka, dočeka - poručio je 191 cm visoki napadač. Koji bi u 2020. godini mogao postati Dinamov protagonist!