Uvjerljiv poraz, u rezultatu i dojmu igre, protiv Perua mogao bi biti dobrodošao argument Zlatku Daliću da podigne razinu svekolikih intenziteta Vatrenih.
Otkako je preuzeo Hrvatsku, izbornik nije znao za poraz. Što je najvažnije, prvi i dosad jedini dogodio mu se u prijateljskoj utakmici. U onima u kojima se odlučivala sudbina Vatrenih i o odlasku na SP, Dalićeva je Hrvatska bila odlična.
Zbog tih načelnih stvari ne bi trebalo stvarati nikakve drame oko podbačaja s Peruancima. Istini za volju, bit će je teško izbjeći u domovini. Osim šire javnosti, uvijek spremne na polemičke tonove i amplitude (ne)raspoloženja prema reprezentaciji i izbornicima, ovaj poraz može ohrabriti Dalićeve kritičare kojih, da se ne okoliša, ima i u HNS-u. No, iako je Hrvatska čudna zemlja, a HNS još čudnovatija institucija, uvjerenja smo da bi i za takve ‘igrače’ bio nonsens da se žešće prozove za sada uspješnog izbornika...
Do Svjetskog prvenstva ostalo je manje od tri mjeseca i koliko god izgledalo da još ima vremena na pripremama riješiti sve sporne stvari, svakako se ne bi smjelo ni dana odgađati lociranje i rješavanje dvojbi. Problem nakon Perua, neovisno o Meksiku, jer ćemo biti nekompletni, jest što su se umjesto osnaživanja dobrih linija Vatrenih iz finiša kvalifikacija, izrodile neke nove (i stare) dvojbe...
Prije svega čini nam se da je u taboru reprezentacije odveć opuštena atmosfera. Kao da je emotivno pražnjenje u uspješnom fotofinišu kvalifikacija izazvalo relaks, kako na terenu, tako i izvan njega. Igrači govore o velikim iskoracima u Rusiji, navijači su po definiciji još više euforični, mediji to uredno ‘servisiraju’, a izbornik kontinuirano promiče mantru o slozi naroda i igrača. Sve je to više-manje OK, ali najjači vjetrovi u leđa reprezentaciji su dobre igre, odavanje dojma moći, a za što nije u prijateljskim ogledima nužan pozitivan rezultat. Može se izgubiti utakmica, ali ako se pokazuje obrise željene igre, naznačuje uigrane linije i automatizme, onda ni jedan poraz nema štetu osim prestiža. Kad se igra postojano dobro, onda će rezultat doći, kad bude potrebno, na turniru.
Malo više hrabrosti
Najgore je, međutim, ako reprezentacija igra ‘sve isto’ kao prije, ništa novo u kontekstu SP-a ne uvježbava i još izgubi tako neugodno kao od Perua. Jer južnoamerička momčad nije samo pobijedila s dva pogotka, uz igrača manje. Ona je bila uvjerljiva u igri, puno brža i fizički moćnija u odnosu na naše, a po voljnom pitanju je zapravo bilo neusporediva…
Nesretno koncipirano ‘taborovanje’ u SAD-u, s odlaskom pola standardnih igrača prema kući prije druge utakmice, samo je jedan od pokazatelj ipak više razine opuštenosti i dekoncentracije Vatrenih. Točno je da rezultati u pripremnom dijelu nemaju neki definiran utjecaj na učinak na turniru. Bilićeva je Hrvatska, primjerice, 2008. godine izgubila u Splitu, ružno sa 0:3, od Nizozemske, ali je na Euru u Austriji bila sjajna. To ipak ne znači da treba zanemariti niz slabosti koje smo vidjeli u Miamiju. Pogotovo to ne bi trebao Dalić, od kojeg smo ipak očekivali malo više hrabrosti i petlje u strategiji turneje, izbora prvotimaca, taktičkih provjera i garda. Vidljivo je da izbornik ima dobar odnos s igračima, čak i iznad prosjeka.
Peru je pokazatelj, još jedan u nizu, da Hrvatska u opuštenosti ne funkcionira na maksimumu. Ona ako nije na maksimumu postaje predvidljiva reprezentacija za suparnike. Zato je Daliću valjda ovo pokazatelj da mora podignuti razinu svekolikih intenziteta u reprezentaciji, izazivati našpananost igrača u svakom trenutku u reprezentaciji. U takvom odnosu Vatreni su uvijek bili koncentriraniji, kao takvi i učinkovitiji.
Ovo je dobrodošlo podsjećanje da Hrvatska nije takva razina u svjetskoj konkurenciji da bi si mogla dopustiti niže brzine funkcioniranja. Redovito ispadanje u skupini egzaktan je pokazatelj te istine.