Jako, jako sam zadovoljan nastupom naše reprezentacijom utakmicom protiv Češke. I pri tom nesretan kao malo dijete bez igračke. Da, nismo dobili i teško je to prihvatiti. Ovaj nam rezultat odgovara, no to što se događalo na utakmici nikako nam ne odgovara. Za ovakav završetak i za ispuštenu pobjedu krivci su oni koji su se pod krinkom navijača krili i ubacivale baklje i petarde u teren, piše Ćiro na svojoj internetskoj stranici www.ciroblazevic.com.
Hrvatska reprezentacija ne zadovoljava se samo 1-0 ili 2-0 vodstvom, naši igrači i kod većeg vodstva teže nadigravanju i golovima, pa je nastup naše reprezentacije na ovome natjecanju jednostavno prava atrakcija.
Česi nam nisu bili ni dorasli. Oni koji su sa Španjolcima do zadnje sekunde igrali egal protiv Hrvata su sretni što su se mogli izvući s pristojnim porazom. Kad ono, dosegli remis. Nezasluženo. Jako, jako sam zadovoljan nastupom naše reprezentacijom utakmicom protiv Češke. I pritom nesretan kao malo dijete bez igračke.
Da, nismo dobili i teško je to prihvatiti. Ovaj nam rezultat odgovara, no to što se događalo na utakmici nikako nam ne odgovara. Za ovakav završetak i za ispuštenu pobjedu krivci su oni koji su se pod krinkom navijača krili i ubacivale baklje i petarde u teren. To nisu navijači, to je bolest. Naša reprezentacija zbog tog događaja izgubila je i ritam i usredotočenost i nažalost dogodilo se to što se dogodilo. Ne želim više trošiti riječi na ponašanje tih pojedinaca. Govoriti ću samo o igri.
Odmah sam vidio da smo dominantni i da je najveći problem postići prvi gol, ostalo će doći samo po sebi. Upravo tako je i bilo.
U našoj momčadi nije bilo loše karike, lanac je bio čvrst, toliko zategnut oko vrate češke momčadi da je prije ili kasnije češki otpor morao biti ugušen. I postigao ga je jedini igrač koji ga je morao postići, da bi mu taj gol bio adekvatna nagrada za dosad učinjeno na europskoj smotri. Naš Ivan Perišić doslovce leti po terenu, pretrčava, dribla, puca, asistira otima, ukratko radi sve.
K tome, hrvatska reprezentacija ne zadovoljava se samo 1-0 ili 2-0 vodstvom, naši igrači i kod većeg vodstva teže nadigravanju i golovima, pa je nastup naše reprezentacije na ovome natjecanju jednostavno prava atrakcija.
Lopta nam klizi po zemlji, dodavanja su nam točna, posjed opasan, nema stavke s kojom možemo biti nezadovoljni. Borbenost je fanatična, ali tehnička superiornost je ono što nas čini samouvjerenima u razmišljanju o krovu Europe.
Ali, zašto nam se sve to događa? Zašto imamo neprijatelje koji prate našu nacionalnu momčad i prijete joj eliminacijom? Zašto kao društvo to nismo rješili, zašto moramo trpjeti iživljavenje takvih tipova?
Opet, igra je ono što nas raduje. Sada će cijela Europa vidjeti – dolazi Hrvatska. Nikad jača, nikad bolja. I odmah će se postaviti na drugačiji način. Turci su nam bili teži suparnik, ali mi imamo standardnu svoju igru i manifestiramo svoju moć. Nitko nije odigrao tako dvije lijepe utakmice i što drugo nego reći – sad su Španjolci na redu.
No, ne mogu sakriti žalost, ljudi moji, kako rješiti ovaj problem s neprijateljima reprezentacije?