Legendarni predsjednik Rijeke, Ljubo Španjol, dao je veliki intervju za Novi list i u njemu progovorio o bolnoj temi - stadionu na Kantridi.
Jedan od najvećih riječkih privrednika i predsjednika Rijeke, koji je od drugoligaša sedamdesetih godina prošlog stoljeća stvorio europsku Rijeku, prisjetio se kako je neslavno propao njegov plan za Kantridu, koja je kaže, trebala postati najljepši stadion na svijetu.
"U kontekstu europske Rijeke najozbiljnije sam planirao graditi novi stadion na Kantridi. U redu, možda je taj projekt bio malo megalomanski, jer je bila predviđena gradnja stadiona za 42 tisuće gledatelja, ali Rijeka tada bila grad s 200 tisuća stanovnika i 86 tisuća zaposlenih ljudi. I jako sam želio da taj stadion bude reprezentativan u svakom smislu, želio sam da se jasno vidi vizura stadiona kada brodovi uplovljavaju u Kvarnerski zaljev, da stadion blješti poput zgrade Opere u Sydneyju. Projekt pokojnog gospodina Magaša podrazumijevao je nastavak nasipavanja Kantride, a stijene su trebale ostati otvorene prema moru, bez obzira na buru i jugo, između lučice i dijela stadiona bila je predviđena izgradnja mrtvog kanala u koji bi uplovljavale brodice s navijačima iz Opatije, Lovrana, Ičića, Ike, Omišlja… Unutar stijena poviše stadiona bili su predviđeni boksovi servisa RTV-a da bismo putem televizijskih prijenosa dobili sliku stadiona prema moru, među grotama je trebalo biti i dvanaest loža, od ceste prema lučici planirali smo izgraditi hotel na skalinadama… U svakom slučaju, taj bi stadion bio remek-djelo i jedinstven u svijetu. Sjećam se dana kad je na Kantridi gostovao predsjednik Juventusa, koji mi je prišao i rekao mi: 'Čuvajte ovaj stadion, takvoga nema na Mediteranu", ispričao je Ljubo Španjol i objasnio kako je projekt propao.
"Nažalost, stadion nikad nije izgrađen. A zašto? Poslije ostvarenja tih velikih uspjeha osvajanjem dvaju Kupova maršala Tita i pogotovo jačanjem hodlinga Adriagradnja, protiv mene je počela politička hajka. Neki su ljudi očito postali previše ljubomorni, nisu nam više dali disati i najprije sam odlučio naš holding preseliti u Lovran, nakon što sam mojim dobrim društveno-privrednim potezima od tadašnje JNA za jeftine novce kupio vojne objekte u Lovranu. Tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Grada Rijeke, kojemu ne želim spominjati ime, rekao je tada da Ljubo Španjol bježi iz Rijeke u Lovran, jer se boji da ga netko proganja zbog svega što je radio u sportu. Ja sam mu odmah na toj sjednici ovako rekao: 'Ne bojim se niti malo, jer je Ljubo Španjol sve dao sportu i kulturi i ne traži ništa od toga, a nisam otišao daleko, samo do Lovrana.
Tvoj je, međutim, problem što ti vidiš Rijeku samo kao Cittavechiju, a ja cijeli Kvarnerski zaljev kao New York!«. Ja sam doista tako mislio, bio sam uvjeren da će za petnaestak godina sve svijetliti, od Cresa do Učke i da će sve to biti jedna cjelina. Imao sam i ja ponudu da prijeđem u politiku, 1976. godine imao na stolu ponudu od nekih ljudi da napustim privredu i NK Rijeku i postanem predsjednik Izvršnog vijeća Grada Rijeke, ali rekao sam tada Nikoli Pavletiću, kojega sam trebao zamijeniti: »Barba Nikola, sačuvaj Bože! Ja samo mogu poginuti ako to prihvatim, tamo ima neradnika koliko god hoćete, a ja jednostavno nisam takav. Da, mogu reći da su neki moji snovi ostali neostvareni, jer… Silno sam želio da Rijeka dobije stadion kojemu će se diviti cijeli svijet i klub koji će pokoriti nogometnu Europu. Vjerujte da bi Ljubo Španjol u tome uspio da ga neki ljudi nisu zaustavili. I koliko god mi bilo drago da sam s Vojvodinom postao prvak Jugoslavije, toliko mi je žao da to nisam postao sa svojom Rijekom. Još uvijek se pitam zašto je sve moralo biti onako kako je ispalo", zaključio je Španjol.