Nakon što je Dinamo službeno obznanio da je vrijednost kluba procijenjena na 200 milijuna kuna, mnogi su navijači ostali bez teksta. Dinamo sa svim svojim plusovima, skupocjenim igračima i nepreglednim talentima, s europskim jesenima, vrijedi 200 milijuna, a Hajduk je - s omčom oko vrata teškom više od 200 milijuna kuna duga - vrijedio 265 milijuna kuna!? Tko je tu lud?
Stvarni novac
Lud, međutim, nije nitko. Hajduk je doista 2008. godine bio procijenjen na 265 milijuna kuna, ali ta procjena nije imala veze s tržišnom vrijednosti Hajduka, nego je bila uvjetovana s mnogo stvari, a najviše s dugom. Naime, da je Hajduk bio procijenjen na manje od 250 milijuna kuna koliko je iznosio dug, privatizacija bi automatski pala u vodu, jer ne možeš preoblikovati klub koji vrijedi manje od duga koji postoji. Izuzmemo li 200 milijuna kuna duga državi na ime poreza i raznih davanja - koji je država kroz preoblikovanje prepisala Gradu Splitu - Hajduk je stvarnim osobama (bivšim igračima, tadašnjim igračima, trenerima, nekim klubovima, dobavljačima...) bio dužan oko 50 milijuna kuna. I to je bio novac koji se morao doista sliti u blagajnu kako bi dioničari krenuli barem s pozitivne nule nakon što uđu u klub. Kada sve to zbrojite, eto vam razlog procjene teške 265 milijuna kuna!
Koliko god je Hajdukova privatizacija u toj 2008. godini zvučala urnebesno glede navijačke euforije koja je dosegla epske razmjere, koliko se god tadašnji premijer Ivo Sanader kao fetivi navijač Hajduka trudio “nagovoriti” poslovne ljude da kupuju dionice, koliko god je 2008. godine ekonomska situacija u zemlji bila bolja nego što je sada, nemojmo nikako smetnuti s uma da je Hajduk u stvarnom novcu privatiziran za otprilike 80 milijuna kuna. To je, naime, bio stvarni novac koji je tada ušao u blagajnu, jer Grad za svoj većinski paket dionica nije platio ni lipe. Usput, Jako Andabak nedavno je svoje dionice Hajdukova prodao za duplo manji iznos od kupovne cijene, a slijedili su ga i još neki dioničari...
Najkvarnija roba
Kako se Dinamo, za razliku od Hajduka, dragovoljno odlučio ući u preoblikovanje odnosno privatizaciju, kod njega nema prostora za ulazak 50, 100 ili 187 milijuna kuna živog novca. Dinamo mora prodati baš sve dionice ili će preoblikovanje pasti u vodu. Stoga je procjena od 200 milijuna kuna doista prilagođena trenutku u kojem živimo, a koji je ipak značajno lošiji, poglavito politički, nego trenutak kada se preoblikovao Hajduk. Živimo u siromašnoj državi čiji je kreditni rejting duboko u smeću, u ligi je pola klubova na aparatima za preživljavanje, imamo stadione koji su očajni, prastari i uglavnom prazni. Stabilni izvori prihoda ne postoje, jer Dinamo s TV pravima, prodanim ulaznicama i sponzorskim novcem pokriva tek tri do pet posto budžeta, što je prava mizerija.
Istina je, Dinamo puca od moći, kako na terenu, tako i u blagajni, ali i u upravljačkim kancelarijama. Ima vojsku sjajnih mladih igrača koji donose fenomenalan potencijal u transferima. Upali li Zdravko Mamić zeleno svjetlo za odlazak Marka Pjace i Ante Ćorića, Dinamo odmah ima zajamčenih 20 milijuna eura i već je 70 posto dionica isplaćeno. Zvuči kao sjajan posao u kojem možeš samo fantastično zaraditi...
Međutim, 200 milijuna kuna je ogroman novac. Hajduk je sa Sanaderom i cijelom Dalmacijom iza leđa skupio gotovo tri puta manje. Dinamo ima rezultate i igrače kao jamstvo za dobro ulaganje, ali u nogometu je jedna poslovica zakon već 100 godina: Igrači su najkvarnija roba... Jedna loša sezona mnogo toga može okrenuti, jer godišnji budžet kluba je oko 220 milijuna, a stabilni prihodi manji su od deset milijuna.
Stoga možemo zaključiti da je Dinamo s cijenom od 200 milijuna pokazao ambiciju da se klub doista privatizira. Tko su mogući kupci saznat ćemo sljedeće godine. Izvjesno je tek da Zdravko Mamić s dvije teške optužnice na leđima i s blokiranom imovinom automatski ispada iz utrke, ako je u njoj uopće i planirao biti... Logično je da i ta situacija s Mamićem ruši vrijednost kluba. Optužnica otvara brojna pitanja poslovne transparentnosti, posebno odnosa igrača i poslodavca, a to eventualnom ulagaču nikako ne ide u korist.