Moskva, evo nas! Iako je Rusija domaćin Svjetskog prvenstva, Hrvati su poslali Ruse kući. Igralo se, naime, u Sočiju, najpoznatijem ruskom ljetovalištu, pa je simbolika trijumfa hrvatskih nogometaša u subotu navečer potpuna.
Izabranici Zlatka Dalića produljili su boravak u Velikoj zemlji za nastavak svog “velikog sna”, a “zbornaja komanda” je, da parafraziramo njena zapovjednika Stanislava Čerčesova, “demobilizirana tjedan dana prije kraja vojnog roka”, da baš ne kažemo rata i ovo, hajdemo reći “radno ljetovanje”, privela je kraju baš na obali Crnog mora.
Presudne rošade
Bez poraza, s dva remija u nokaut fazi, ali više sreće i živaca od nogometne velesile Španjolske, ali manje od svoje “slavenske braće”. Koji su u nogometnom smislu također velesila, štogod netko mislio o tome...
"Kad smo već toliko dugo ostali u Rusiji, bilo bi šteta ne vidjeti Moskvu", povjerio nam se na kavi pred neki dan izbornik “vatrenih”. Vjerovao je Dalić u karakter svojih igrača, u rezerve koje posjeduju budući da su prethodno Dansku prošli “na mišiće”.
A nakon ponovnog prolaska na 11-erce, dobivši uvid u glave svojih igrača, koji ne pokazuju da su zadovoljni ovime dosad nego iz petnih žila najavljuju “idemo dalje, idemo do kraja!”, naš je “slučajni izbornik” naglasio:
"Ne mislimo stati na ovome! I nećemo stati. Bit će teška borba opet, ali vjerujem u finale."
Protiv Rusije, koja je rasla kako je turnir odmicao i koja je protiv Dalićevih izabranika odigrala, po statističkim analizama, svoju najbolju utakmicu na turniru, Hrvatska je također odigrala bolje nego u osmini finala, ali tek od drugog poluvremena, kad je Dalić napravio neke rošade i posegnuo za adutima s klupe, u prvom redu dodatnim vezistom (Brozovićem) nauštrb jednog od napadača (Perišića).
Rođeni za trilere
Nije to možda bila “fenomenalna igra”, kakvom ju je kasnije okarakterizirao Luka Modrić, no lako je nama i navijačima suditi s tribine; s terena, gdje je predvodnik bio naš kapetan, dojam je potpuno drugačiji, igrali su doista fenomenalno s obzirom na fizičku zahtjevnost trkački spremnog i tada već taktički zatvorenog suparnika! Tvorili su naši dovoljno prilika za gol, za udarac, za onaj završni “pas koji ubija”, držao je Dalić kolegu Čerčesova u vječnom šahu, ali mat mu nije zadao ni prije 90. ni prije 120. minute. Međutim, ako već nisu bili jači fizički, naši su reprezentativci nadvisili suparnika psihički, ponovno ostavši “živi” nakon trilera raspucavanja 11-eraca.
Dvaput zaredom na takav je način prošla Argentina 1990., ona Maradone i Caniggie. Osvajali su naslove raspucavanjem s bijele točke ne samo Nijemci i Talijani, nego i Brazilci, nema se Hrvatska čega sramiti, baš suprotno, može biti ponosna što napokon jedna njena izabrana vrsta pokazuje veću mentalnu snagu od suparnika. Jest, teško je gledati sve to sa strane, ali za te trenutke u kojima srce lupa na najjače i zastaje dah se živi...
Modrićeva generacija je tako, eto, izašla iz sjene Bobanove otprije 20 godina. U Francuskoj 1998. Ćirini su “vatreni” postali - “brončani”. Zlatkovi dečki već u srijedu na Lužnjikiju mogu postati “srebrni”, a potom i “zlatni”, što je konačan san koji više ne skrivaju. Čak i da dožive oba poraza, za nas će ostati “golden generation”, jer nadmašili su očekivanja većine javnosti, odigrat će maksimalnih sedam utakmica na Mundijalu, a na ovoj razini turnira više nema favorita, ako ih je uopće i dosad bilo.
Ne želimo u Peterburg
Nakon dvaju nadmetanja po 120 minuta te fizičkog i emotivnog trošenja, ponovno će presuđivati sitnice i svaka od četiri preostale momčadi može se nadati trijumfu. Naravno, iz našeg kuta gledanja bila bi šteta da se sada, kad smo se konačno dokopali Moskve, vratimo u Sankt-Peterburg. Gdje su hrvatski reprezentativci započeli ovoljetnu rusku putešestviju...
Konačan cilj je zabiti hrvatski stijeg na Crvenom trgu 15. srpnja, podići hrvatski barjak ponad kremaljskih zidina. Za povijest, za vječnost!
Sljedeći let odavde? Samo za Zagreb. Na doček, pred razgaljeni narod...