Nije ga u Zagrebu bilo gotovo godinu dana, od siječnja prošle godine, dane je provodio u matičnoj domovini, Brazilu. Nije se javljao ni na mobitel, praktički se ništa o njemu nije znalo, što radi, gdje je, kakvi su mu planovi... No, već tradicionalno, zimske blagdane Eduardo da Silva (36) provodi u Hrvatskoj, pa je tako i ove godine sredinom prosinca naš bivši reprezentativac i sjajni golgeter doputovao s obitelji iz Rio de Janeira. I ovih dana obilazi draga mu mjesta u Zagrebu, druži se s prijateljima, a odvojio je i jedno popodne za nas...
- Nisam se baš nikome iz medija javljao, trebao mi je mir, nisam bio raspoložen za duge telefonske intervjue. Nikad, uostalom, nisam volio s novinarima razgovarati telefonom, uvijek mi je bilo draže sjesti za stol i popričati oči u oči - rekao nam je Dudu na početku i potom dodao:
- Otkad sam otišao iz Legije, najviše sam vremena proveo liječeći tetivu u Riju. I to u Fluminenseu! Iako sam igrao za Flamengo, najvećeg suparnika Fluminensea, nikakvih problema nije bilo kad sam dolazio u taj klub na liječničke tretmane. Tamo je šef fizioterapeuta čovjek koji je cijelu karijeru vodio brigu o Brazilcu Ronaldu, za njega govore da je jedan od najboljih na svijetu. Ta me tetiva mučila više od dvije godine, otkad sam igrao u Atletico Paranaenseu, tamo su svi tereni bili na umjetnoj travi i platio sam danak podlozi na kojoj sam igrao i trenirao. I nikad se nisam posve oporavio, u Legiji me cijelo vrijeme mučila ta ozljeda i zbog nje u Poljskoj nisam bio pravi. Nakon tromjesečnog tretmana u Fluminenseu napokon sam izliječio tetivu, pa sam onda sljedeća tri mjeseca trenirao s pričuvnom momčadi tog kluba, praktički s igračima koji su u drugom planu.
Jeste li u tom razdoblju možda dobili neke ponude za nastavak igranja?
- Bilo je nekih ponuda, zvali su me novi brazilski prvoligaši Avai i CSA, pa su stigle i neke drugoligaške ponude, kao i pozivi iz Malezije, Tajlanda i Indije, ali to sam odmah bacio u koš. Nisam želio napustiti Rio, budući da mi djeca idu u školu i nisam želio opet remetiti njihov način života. Dosta smo se selili, sve je to godinama bilo turbulentno i odlučili smo ostati u Riju, u kojem sam kupio kuću. Prošlu sam godinu iskoristio da provedem vrijeme s djecom, 14-godišnjom Lorenom i devetogodišnjim Matheusom. Kad sam igrao, malo sam vremena proveo s njima. A sad sam bio slobodan i u nekim sam se trenucima osjećao baš kao vozač Ubera - vozi djecu u školu, pa iz škole, pa na trening, na ples, na sve izvanškolske aktivnosti kojima se bave, ha-ha...
S 34 gola u jednoj sezoni Eduardo je apsolutni rekorder u Prvoj HNL
Apsolutni ste rekorder Prve HNL po broju postignutih pogodaka u jednoj sezoni, zabili ste čak 34 gola u sezoni 2006./07. Nitko osim vas nije postigao više od 30 pogodaka, najbliži vam je pratitelj Goran Vlaović, koji je u sezoni 1993./94. postigao 29 zgoditaka. Može li vas netko prestići u bliskoj budućnosti?
- Sve je moguće. Ali moraju se ispuniti neki uvjeti. Igrač, naime, mora ostati u klubu cijelu sezonu. A to je u današnje vrijeme teško ostvarivo. Zabije li netko na jesen 20 golova, gotovo je sigurno da će u zimskom prijelaznom roku biti prodan u inozemstvo. I mora, dakako, igrati u dobroj momčadi, mora imati dobre suigrače, koji će ga “hraniti” loptama. A u današnje vrijeme, kad najviše pogodaka zabijaju krilni igrači, nije lako srednjim napadačima - Eduardovo je mišljenje.
Posljednju ste utakmicu odigrali u Varšavi, u prvenstvenom dvoboju protiv Zaglebia iz Sosnowieca. Bilo je to 19. kolovoza 2018. godine. Hoće li vam to biti i posljednja utakmica u karijeri, krajem veljače, naime, navršit ćete 37 godina?
- Vidjet ćemo. Iako sam davno odigrao tu utakmicu, još nisam definitivno odlučio pospremiti kopačke. Imam i sad nekih ponuda od manjih klubova, koji igraju u Ligi Carioca, to je prvi dio prvenstva Brazila, koji traje do svibnja. Zvala me Boavista iz Rija, pa trećeligaš Volta Redondo i kad se vratim u Rio vidjet ću što ću napraviti. No, u svakom slučaju, bliži se kraj karijere. S ozbiljnim je nogometom gotovo, a uskoro ću odlučiti je li stigao i definitivni kraj igranja. U godinama sam kad mogu sutra reći zbogom igranju, mogao sam to učiniti prije godinu dana, ili jučer...
Kako ste se u ovih godinu dana priviknuli na život bez nogometa?
- Bilo je dobro, uživao sam s obitelji, kojoj sam posvetio vrijeme. Nakon što sam zaliječio ozljedu, trenirao sam tri puta tjedno i još sam dva dana u tjednu igrao nogomet s dečkima u kvartu. Ali, to su mi bile jedine, nazovimo ih tako, nogometne obveze i ostatak sam dana bio s obitelji. Nije bilo okupljanja po hotelima, pa odlaska u osamu prije utakmica, putovanja... Kad si u profesionalnom režimu, onda imaš vrlo malo slobodnog vremena, možda sat-dva dnevno. I to mi je bilo premalo, uvijek mi je nedostajalo vremena za obitelj.
Kad ste igrali u Šahtaru, završili ste prvi dio trenerske akademije, položili ste ispite za A licenciju. Hoćete li nastaviti to školovanje, planirate li se baviti trenerskim poslom?
- Zasad ne, zasad nemam takve ambicije. Želio bih ostati u nogometu, počeo sam se baviti posredništvom, u kontaktu sam s najvećim brazilskim menadžerskim agencijama. Preporučujem klubovima mlade i nadarene igrače, pa sam tako nedavno i Varaždinu ponudio dvojicu mladih Brazilaca. Vidjet ću što će dalje biti, razmišljam i o upisu na UEFA MIP akademiju, specijaliziranu za nogometni menadžment i namijenjenu isključivo nogometašima koji su igrali na vrhunskoj razini. Na sedam mjesta u svijetu može se studirati na toj akademiji, to je svakako jedna od opcija nakon prekida karijere i u ovom mi je trenutku to zanimljivije od nastavka trenerske akademije. Jer, imao bih više vremena za djecu i obitelj, a to mi je sad najvažnije, obitelj mi je sad životni prioritet.
Pratite li Prvu HNL?
- Rezultatski da, iako u Brazilu nisam gledao prvenstvene utakmice. Gledao sam samo Dinamo u Ligi prvaka.
Znate li da je HNS, u suradnji s lokalnom samoupravom, na gotovo svakom prvoligaškom stadionu postavio nove, kvalitetne terene?
- Ozbiljno? Pojma nisam imao... To je velika stvar, to je najvažnije, nema više razmišljanja hoće li biti blato, kvrgav i tvrd teren... Dobar je travnjak najvažniji za igrača, samo na dobrom travnjaku igrač može pokazati što zna! Reći ću vam ovako: prošao sam svašta u karijeri, svugdje sam igrao, na brojnim stadionima, svašta sam vidio. Igrao sam na stadionima koji su imale svlačionicu za deset igrača, a u njoj se presvlačilo nas 20! Pa nije bilo tople vode, uvjeti su bili mizerni. Sve do izlaska na travnjak, koji je bio fenomenalan! I u sekundi zaboraviš na svlačionicu i hladnu vodu, ma ništa mi ne treba osim odličnog terena, mogu se preodjenuti i na parkiralištu - kaže Eduardo i nastavlja:
- S druge, pak, strane, igrao sam na modernim stadionima, na kojima je bio grijan svaki centimetar betona, svlačionice su bile velike i opremljene poput najmodernijeg stana. Ali, što ti sve to vrijedi, kad je travnjak bio loš, grbav, opasan za igru. I to što je HNS napravio doista je velika stvar za hrvatski nogomet, igraču je najvažniji dobar travnjak. Na dobrom terenu, već u primanju lopte imam rješenje. A na lošem terenu moram razmišljati kako će odskočiti, hoću li je i kako uopće primiriti nakon “borbe”...
Kako ste doživjeli Dinamove nastupe u Ligi prvaka?
- Ostavili su Plavi odličan dojam, ali žao mi je što su za dlaku ispustili prolaz u osminu finala! Zagrebačka utakmica protiv Šahtara ide u kategoriju onih “vjerovali ili ne” - pa tko je mogao pomisliti da će u sudačkoj nadoknadi Dinamo primiti dva gola i dopustiti gostima izjednačenje!? Nevjerojatno... Nikad nisam igrao neku sličnu utakmicu. Znalo se događati da moja momčad zabije ili primi pogodak u sudačkoj nadoknadi, ali ovakav nestvarni rasplet nikad nisam doživio na terenu.
Za koga ste navijali u utakmicama svoja dva bivša kluba?
- Iskreno, bilo mi je svejedno tko će proći, Dinamo ili Šahtar, to je za mene bila dobitna situacija! Naravno da mi je sad žao zbog Dinama, kao što bi mi bilo žao i Šahtara da je ispao. Nadam se da me shvaćate, u oba sam kluba proveo krasne trenutke i emocije su mi nekako ravnomjerno raspoređene, pa sam nakon međusobnih utakmica, koje su bile okončane remijima, zapravo bio zadovoljan. Gledajte, nema uopće dvoumice da mi je Dinamo više dao od Šahtara, iz Dinama sam krenuo u nogometni svijet, u Dinamu sam proveo osam i pol godina i stvorio nogometno ime i Dinamo će mi uvijek biti na prvom mjestu u srcu. Ali, u Donjecku sam bio prekrasno dočekan po dolasku iz Arsenala, vratio sam se opet na najvišu razinu igara, osvajao sam trofeje, sin mi se tamo rodio. I onda je rat sve prekinuo, često razmišljam o onim divnim ljudima iz Donjecka koji su ostali bez svega. Želio bih još jednom posjetiti te ljude i taj grad, a divim se Šahtaru koji je morao preseliti u Kijev, ali i dalje igra na vrhunskoj razini - kaže Eduardo i nastavlja:
- Otkad je Bjelica preuzeo Dinama, razina igre se nevjerojatno podigla. Dinamo može igrati protiv bilo koga u Europi i neće se osramotiti, a na nekim je utakmicama igrao prekrasan nogomet, baš za nogometne sladokusce. Primjerice, pobjeda 4:0 protiv Ferencvarosa u Budimpešti, pa to je bilo spektakularno! Uglavnom, osjeća se trenerska ruka, Bjelica je očito odličan nogometni strateg.
Tko vam se igrački najviše svidio iz ovog Dinama?
- Dani Olmo! Tehnički je jak, inteligentan je igrač i trebao bi napraviti veliku karijeru. Odlični su, naravno, vratar Livaković, pa Petković, Oršić, Ademi..., ali Olmo mi je nekako prvo ime ove momčadi.
Dinamo u posljednje dvije odlične sezone naplaćuje uloženi trud u posljednjih 15 godina. A sve je zapravo počelo kad ste na scenu stupili vi, Modrić i Ćorluka. Iako niste zajedno ništa napravili u Europi, vaša je pojava označila i početak dominacije Plavih u hrvatskom nogometu, a vaš odlazak u Arsenal bila je, nakon Bišćanova odlaska u Liverpool, prva prava prodaja Dinamova nogometaša u veliki inozemni klub. Nakon vašeg transfera (teškog oko 15 milijuna eura) više ništa nije bilo isto, više nikad igrač iz Maksimira nije bio rasprodan, niti je otišao za “sitniš” iz Dinama. Kako vi sad gledate na sve te činjenice?
- Kad sam odlazio u Arsenal, mislio sam da sanjam. I dan danas u razgovoru s prijateljima ističe se da su prije mog odlaska u Arsenal, Dinamovi nogometaši maštali o odlasku iz Maksimira u drugi razred europskog nogometa, primjerice, u Belgiju, Rusiju, Ukrajinu, neki srednji klub u Francuskoj... To je doista tako i bilo, Hrvatska je bila u trećem razredu klupskog nogometa i sanjalo se o odlasku u drugi razred. A nakon što sam prodan u Arsenal, odjednom su svi počeli maštati o odlasku u - prvi razred! Pa je otišao Ćorluka u City, Modrić u Tottenham... I više nikome Rusija ili Belgija nisu bili zanimljivi, svi su željeli ići u Italiju, Španjolsku, Englesku, Njemačku... Dakle, taj je moj transfer promijenio i filozofiju razmišljanja u Dinamu, sretan sam i ponosan zbog toga. Probio sam led, odlaskom iz Dinama u Arsenal uskočio sam iz trećeg razreda u prvi, iz osnovne škole na fakultet! Bio je to veliki šok za mene, prvih sam se mjesec dana u Londonu svakoga jutra nakon buđenja štipao i pitao se sanjam li? Je li ovo stvarnost? Pa godinu ranije taj je Arsenal igrao finale Lige prvaka, gledao sam na TV ekranu sve njihove utakmice. Otišao im je Henry, klupska legenda i idol, a odjednom se počelo pisati u engleskim novinama da ja dolazim umjesto njega, kao njegov nasljednik!? Taj pritisak nije bilo lako izdržati, ali pokušao sam se što prije priviknuti - govori Eduardo i ističe:
- Svaka potankost u organizaciji Arsenala bila je posve drukčija nego u Dinamu. Sjećate se kako smo vam nekad davali izjave prije, ili odmah poslije treninga, šetajući od igrališta do svlačionice, koliko smo puta otišli na piće poslije treninga... A tamo toga nije bilo, točno se znalo kad je predviđeno vrijeme za novinare i - gotovo! Kod nas je vladalo više obiteljsko ozračje, a u Arsenalu sam upoznao pravi profesionalizam, isplaniran do posljednje sekunde. Na treninge se, primjerice, dolazilo barem pola sata ranije, iako su brojni igrači dolazili i sat i pol ranije! Na svoj sam prvi trening, koji je počinjao u 10 sati, došao u 9.15 i kad sam došao, već su mnogi igrači bili u teretani, na masaži, radilo se individualno... A bilo nas je iz svih dijelova svijeta, primjerice, kad sam došao u Arsenal, u svlačionici su bila samo dvojica Engleza! I nije bilo nikakvih pojedinačnih razgovora s igračima, na zajedničkom se, kratkom sastanku objasnila taktika, a potom je Wenger s nama komunicirao - pogledom!
Nije, dakle, bilo razgovora o pristupu, motivaciji...
- Ma kakvi! Profesionalac si i podrazumijeva se da daješ sve od sebe i na svakom treningu, ne samo na svakoj utakmici. Na toj razini nogometnog profesionalizma nema previše prijateljstva. Odradi se trening i svatko ide na svoju stranu, malo kad sam s nekim otišao na piće poslije treninga. I nitko mi nije morao reći da budem na treninzima što bolji. Bilo je dostatno samo da se okrenem lijevo ili desno oko sebe, pa da vidim suigrače i konkurente za mjesto u napadu kako prolijevaju znoj. I znao sam da će uskočiti na moje mjesto ne budem li trenirao kako treba i ispadnem li iz forme, a to onda znači nekoliko mjeseci čekanja na novu šansu. Nema tu emocija, trener te trpi do određene granice, a onda te gurne na klupu i da šansu nekom drugom. Ili odlasci u osamu prije utakmice. Malo kad se to dogodilo. Ali, nitko nije izlazio van prije utakmice. Zamislite da odigram lošiju utakmicu, a onda se pročuje da sam noć ranije negdje “zaružio”! Pa nitko me ne bi više vratio u momčad... Sami smo sebi, dakle, bili najveći kontrolori sportskog života i određivali smo si osamu prije utakmica. U Arsenalu sam najviše naučio o nogometnom profesionalizmu, ali i o drugim stvarima. Primjerice, na jednoj od prvih utakmica, zagrijavali smo se pred praznim tribinama. Možda je bilo nekoliko tisuća ljudi bilo kad smo desetak minuta prije početka završili zagrijavanje otišli u svlačionicu. I pripremajući se za izlazak na travnjak, pitao sam se gdje su navijači, zašto danas neće biti pun stadion, kao što je uvijek bio? Postao sam nervozan, osjećao sam se kao nešto ranije u Dinamu, kad smo prije same utakmice međusobno komentirali prazne tribine i automatski smo se fokusirali na nešto drugo, a ne na igru. Međutim, kad smo opet izašli na teren, tribine su bile ispunjene do posljednjeg mjesta! Tada sam shvatio da uvijek moram ostati miran i koncentriran isključivo na svoju igru i igru momčadi. A sve će ostalo biti onako kako treba biti. Pa i pune tribine...
Je li za vas engleska liga najbolja i najjača na svijetu? I što vas je najviše fasciniralo u toj ligi?
- Bez ikakve je konkurencije Premier League na prvom mjestu! Cijenim i ostale lige Petice, ali Engleska je nešto posebno. Uvijek je bila, uvijek će i biti. Mnogo toga možete naučiti na utakmici, postoji više respekta prema sucima nego u ostalim ligama. Najviše me fasciniralo što će za vas biti dosuđen prekršaj samo ukoliko je doista bio, ukoliko ga je vidio svaki navijač na tribinama! Ako je imalo dvojbeno, pušta se igra! I ne vole glumu, mrze kad netko odglumi prekršaj...
Bili ste u takvoj situaciji, optužili su vas da ste odglumili prekršaj za kazneni udarac protiv Celtica u Ligi prvaka?
- Da, razvlačili su me danima po medijima, kao da sam napravio tko zna što! Na svojoj sam koži, eto, osjetio što to znači, iako nisam glumio, nisam mogao ostati na nogama, morao sam pasti. Ali, sve je izgledalo kao gluma i bio sam na naslovnicama. Nije mi bilo lako... A da vidite samo što se događa u Brazilu, kakva je to gluma. Vratari se bacaju na zemlju u 70. minuti, glume grčeve u mišićima i kradu vrijeme!? Vratari i grčevi, ha-ha... Drukčija je edukacija igrača u Engleskoj u odnosu na druge zemlje, to je ono što me najviše fasciniralo.
Hrvatska se opet plasirala na veliko natjecanje, opet je, već po tradiciji, u kvalifikacijama bilo “čupavo” do zadnje utakmice, koja je sve odlučivala. Što može Hrvatska napraviti na Euru?
- Dečki su nas oduševili na SP-u u Rusiji, nadam se da će slično biti i na ovom Euru. A kvalifikacije kao kvalifikacije, svi su suparnici bili silno motivirani igrati protiv Hrvatske, koja je uživala status favorita i imala je znatno veći rejting od svih ostalih momčadi u skupini. Kad, primjerice, Mađari danima prije utakmice pišu da im dolazi svjetski doprvak s najboljim svjetskim igračem, jasno je da će njihovi navijači ispuniti stadion, a igrači dati sve od sebe za dobar rezultat protiv opipljivog favorita, nikakav pritisak nije bio na njima. No, najvažnije je da je sve dobro završilo, a istodobno je izbornik Zlatko Dalić osvježio momčad i dobili smo nekoliko novih igrača. Inače, mišljenja sam da je teže igrati u kvalifikacijama, nego u završnici natjecanja. Kvalifikacije se, naime, otegnu, malo si u formi, pa malo nisi... A kad odeš na veliko natjecanje, sve je “stisnuto” u mjesec dana i “ajmo junaci!”. Do SP-a u Rusiji, uvijek nam je nedostajao djelić nokta za proboj u četvrtfinale ili polufinale, međutim u Rusiji nam se sve to vratilo i sve smo to naplatili. Imamo odlične i iskusne igrače, pojavili su se i kvalitetni mlađi nogometaši koje svi cijene i vjerujem da Hrvatska i na Euru može otići do kraja - smatra Eduardo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....