Rio je za njih bio vrhunac. Najvažnija postaja na dosadašnjem veslačkom putu, kruna karijera, u kojima su već prije dolaska u Brazil u vitrine pospremili i olimpijsku medalju (srebro u četvercu) i čak četiri svjetska zlata (dva u četvercu i dva u dvojcu). Nedostajalo im je samo olimpijsko zlato, a sad imaju i njega. Sad imaju baš sve što se može osvojiti, a Valent je baš u Riju 2. kolovoza tek navršio 28 godina, Martin će 10. studenoga puhati u samo 27 svjećica na rođendanskoj torti. Tek su zapravo ušli u najbolje veslačke godine, a već su u poziciji da će sve što će odsad osvojiti biti - ponavljanje. I popunjavanje kolekcije trofeja.
Veslanje nije sport koji je u središtu zanimanja javnosti, ali oni su toliko toga osvojili posljednjih godina da za njih znaju i oni koji sport prate tek usputno. Ali malo tko izvan veslačkih krugova zna da postoje ne dva nego - tri brata Sinković. I da veslačku priču braće Sinković nisu započeli ni Valent ni Martin, nego...
- Ja sam prvi počeo veslati i prvi odustao - ispričao nam je Matija, najstariji od Sinkovića, koji više nema nikakve veze s veslanjem.
Osim što pažljivo prati kako mlađa braća pokoravaju svijet.
- Zašto sam ja odustao? Zato što treba jako puno truda i napora, veslanje nije samo trening, nego kompletan stil života. Ljudi ne znaju koliko je to odricanja. Ja sam živio s njima, znam sve. Od 12-13. godine oni su samo u tome. Nije im bilo lako, niti im je danas.
Kad kod kuće imate klinca koji je vulkan energije, sport je mnogim roditeljima logičan izbor za njezino kanaliziranje. Obitelj Sinković nije imala jednog dječaka kojeg bi se dobronamjerno opisalo “baš je kao živo srebro”, a oni malo tanjih živaca “krstili” nekim drugim epitetima, imala je - tri. I bili su “jedan drugome do uha”, Matija je ‘87. godište, Valent 88. a Martin ‘89.
- Koji je bio najživlji? Svi. Doduše, Valent je uvijek važio za najmirnijeg od nas, ali mislim da bi točniji opis bio - mi smo palili, a on je potpirivao vatru - sa smijehom se prisjetio dječačkih dana Matija.
Jednom su vatru zapalili i doslovno.
- U dnevnom boravku iza fotelje. Mislim da sam ja tad imao 5 godina. Zašto smo to napravili? Pojma nemam, bilo je davno.
Sjećaju se toga i roditelji Zdravka i Darko. Definitivno nije bilo lako držati pod kontrolom tri vragolana s obiljem mašte.
- Znam da su mi kolegice savjetovale da ih ne dovodim na posao jer mi se djeca penju po zidovima - smije se mama i prisjeća da to i nije bila samo figurativna opaska.
- Jedna od omiljenih zabava bilo im je popeti se na prvi kat obiteljske kuće s vanjske strane, bez ljestava, naravno.
Sjetio se otac još jednog nestašluka koji je poput vatre u dnevnoj sobi srećom završio bez težih posljedica.
- Martin je kao klinac jedne zime propao kroz led u potok.
Iako su se Matija, Valent i Martin trudili da roditeljima nikad ne bude dosadno, gospođa Zdravka se danas ne sjeća napora.
- Kad su odrasli, shvatila sam da sam bila toliko zauzeta u to vrijeme da mi nije stiglo biti teško. Jesu, bili su prilično živahni, a mislim da su oni posljednja generacija koja je odrastala bez kompjutora i koja je puno vremena provodila igrajući se vani.
Otac, koji je slušao razgovor, dobacio je iz pozadine:
- Kad nemaš kompjutor, primi se vesla.
I primili su se.
CIJELU PRIČU O ZLATNIM OLIMPIJCIMA ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN!
