Ulazak na Prater p(r)obudio je sjećanja. Tužna, naravno. Ne može biti tužnije kada suze radosnice zamijene one uzrokovane Senturkovim s(p)retnim pogotkom. Devet godina je prošlo, kao da je jučer bilo...
Velik je Prater. Ogroman, 50 tisuća mjesta, izgrađen između 1929. -1931. godine, a skupilo se na njemu sinoć više 15 tisuća duša. Danas je to stadion staromodnijeg izgleda, s ogradama na svakom koraku, pomalo podsjeća na milanski San Siro. I ogradama u "mindsetu" zaposlenika koji u srijedu nisu na trening Rijeke pustili predsjednika Miškovića i suprugu mu, dopredsjednika Šćulca, direktora Čohara... Ipak, brzo je riješeno.
Prije otvaranja Ernst-Happela, kako mu je službeno ime, gledatelji u ljubičastom tratili su vrijeme na okolnim štandovima gdje su se pekle "wursterice", uz pivo uvijek opcija u srednjoeuropskoj sportskoj kulturi kod gledatelja.
Kad su Bijeli istrčali na zagrijavanje, prolomio se pljesak dijelom centralne tribine Pratera. Bilo nam je čudno jer se Armada nalazila u visoko u žutom sektoru, ali naravno da se radilo o ljudima s naših prostora, mahom Hrvata i pripadnika BiH nacionalnosti. Ne dolazi prvak države svaku večer u Beč... Recimo i da su među prvima svoja mjesta na glavnoj tribini zauzeli članovi riječke Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom s transparentom "Uvijek vjerni". Bravo! Najveći pljesak, veći od svih domaćih igrača, dobio je Alex Gorgon, a navijači Austrije i skandirali su u čast nekadašnjem kapetanu.
Nadglasavali su se Armada i brojniji domaći ultrasi sve do pogotka Gavranovića i erupcije veselja iza leđa Sluge, a kad je Švicarac zabio i drugog, e tu su već Austrijanci izgubili korak. Zapaljena je i baklja, ali brzo je ugušena u masi, još su svježe scene iz Milana. Uživala je Armada u prvom poluvremenu, u predstavi svojih miljenika, zorno su to pokazivali pjesmom te skandiranjem "Šampioni, šampioni".
Ali, sletjela je poruka na mobitel. "Oprez, tako smo se i 2008. veselili".
