U samo dva različita poluvremena protiv Crne Gore vidjeli smo sve što se smije i što se ne smije kada je igra u pitanju. Vidjeli smo kako obrana 5-1 smije i ne smije izgledati, vidjeli smo što znači statičan, a što napad koji zna što hoće, vidjeli smo što znači probijati prednju agresivnu liniju protivnika. I vidjeli smo tko to najbolje može učiniti, a tko baš i ne. Vidjeli smo da se obrana može složiti i bez Muse, makar je to teže, ali rješenje ipak postoji. Za Karaljoka će vjerojatno Musa biti bolji, baš kao što nije uspio biti za niskog pokretljivog Grbovića. Sve ima svoje.
I nema tu više prevelike fiilozofije, već samo pitanja da si kliknu i naprave to kako treba. Razumljivo je da neke stvari i ne pokazujemo još, razumljivo je da štedimo Duvnjaka jer nam je dragocjen u obrambenoj formaciji u kojoj se jako troši. Vidjeli smo role Mamića i Ravnića koje mogu pomoći, a može sigurno i Marić u nekoj formaciji. Sve su to veliki plusovi. Vidjeli smo i da Stepančić može lijepo zategnuti s deset metara, možda nam je i Šarac nešto pokazao, makar se i kod njega i kod Ravnića, a puno manje kod Matanovića, osjetila poprilična trema jer su protiv Crne Gore prvi puta nastupili u seniorskom dresu na velikom natjecanju. Vidjeli smo i Mamića koji svojom snagom i visinom može u dvoboj s jakim obranama, vidjeli smo da Cindrić najbolje probija duboke obrane protivnika, ali i da neće moći baš sve sam kada se stisne situacija.
Sve je to normalno i logično i zato su momčad i klupa tu da ih rasterete pritiska i omoguće im da pokažu da momčad čini 16 igrača, a ne nužno 7-8 koliko god su važni. U ovom drugom rukometnom vremenu momčad od 16 igrača lakše uspijeva na velikim natjecanjima. Male velike role čine momčad jačom i to može biti naša velika snaga ako je iskoristimo. Svih 16 koji su tu - tu su zato što mogu.
I opet se sjetim Portugala, gdje je Zrnić bio zamjena, gdje je Jović uletio s Dominikovićem u 6-0, gdje je Špoljarić igrao samo obranu. Samo… Tako je to s momčadima, ili jesi ili nisi.