Dok je Hrvatska još bila u rukama i na leđima Ivana Balića u reprezentaciju je kao klinac ušao Domagoj Duvnjak, još jedan naš veliki srednji vanjski koji će pak godinama kasnije također biti proglašen najboljim rukometašem svijeta.
Međutim, ni u najvećoj eri hrvatskog rukometa na srednjem vanjskom nismo imali širinu kakvu imamo danas. I, uostalom, posljednjih pet godina otkad su se Duvnjaku priključili Luka Cindrić i Igor Karačić, koji su u međuvremenu s Vardarom poharali Europu. A oko tog “svetog trojstva” je Lino Červar posložio momčad i za ovo Europsko prvenstvo na kojem će Cindrić ponovo biti velika izbornikova uzdanica...
Podbadanja u klubu
- Pripreme? Ne bih ja to nazvao pripremama, u ovom kratkom razdoblju otkad smo se okupili je najvažnija bila regeneracija s obzirom da smo svi usred sezone. Ključno je bilo pripremiti se taktički. U odnosu na prošlu godinu je intezitet treninga bio nešto lakši i sve je prošlo ok. Osim što smo imali nesreće jer su nas zadesile neke ozljede.
Kratki izvještaj momka iz Ogulina sugerira da je reprezentacija u Austriju došla u dobrom stanju. A u kakvom je konkretno on?
- Imam nekih sitnijih problema, ali ništa značajno. Uostalom, nitko tu nije došao potpuno zdrav.
S obzirom da već godinama igra za klubove iz najužeg europskog vrha, Luka Cindrić je za suigrače imao brojne reprezentativce drugih zemalja, a u Barceloni je to podignuto na još višu razinu jer su tamo, valjda, sad svi po svojim reprezentacijama. Koliko se tijekom sezone u klubu priča o onome što slijedi na veliki natjecanjima?
Dobro je biti blizu
- Reprezentativni okršaji su stalna tema u klubu, bilo da se radi o onome što slijedi ili pak o onome što je bilo prije. “Prijetimo” se jedni drugima, podbadamo se s pobjedama u prošlosti. I ne mogu reći da bilo tko odskače, doslovno svima u klubu je reprezentacija među omiljenim temama.
Prva polusezona u Barceloni bila je gotovo savršena jer 15-0 u Prvenstvu Španjolske i 9-1 u Ligi prvaka zvuči više no impresivno. Pritom je Cindra sa 43 gola drugi strijelac momčad u elitnom natjecanju pa možemo reći da je forma - blago rečeno - zadovoljavajuća. Kao što je to i poprište prvog kruga Europskog prvenstva jer Graz je dovoljno blizu Hrvatskoj da se naši rukometaši u Messe Areni osjećaju kao kod kuće.
- Jesmo, blizu smo i nije loše da pred početak turnira nismo imali dalek put. Opet, tek treba vidjeti što to znači po pitanju nekakve svježine jer nikome od nas nije lako, pogotovo ovima što igraju u Njemačkoj, koji nisu imali ni dan odmora. Iz godine u godinu ponavljamo kako ovakav ritam nije dobar za igrače jer smo i mi ljudi od krvi i mesa. Na kraju, koliko god je trening važan, odmor je možda još i važniji. Stvarno se nadam da će se u budućnosti pronaći bolji balans klupskih i reprezentativnih natjecanja.
Kako Luka gleda na ovaj Euro, odnosno tko su po njemu favoriti?
- Ja bih izdvojio, samo zbog konstante posljednjih godina, Francusku i Norvešku, a tu je Švedska koja je jedan od domaćina. Teško se fokusirati na nekoliko reprezentacija, ali ove spominjem zbog kontinuiteta iz turnira u turnir posljednje vrijeme. Ukupno ima barem deset reprezentacija s argumentima za medalju. Dobrim argumentima.
Tokio nas najviše ‘pali’
Među tih deset je, naravno, i Hrvatska koja je posljednju medalju osvojila prije četiri godine.
- Kad razmišljam o natjecanjima s reprezentacijom, eruropska bronca iz Poljske je uvijek prvo što mi padne na pamet. To je prva i za sada jedina moja medalja za Hrvatsku, zato ću taj turnir zauvijek pamtiti. Najviše pak žalim za onime što se dogodilo na Svjetskom prvenstvu godinu dana kasnije jer smo tamo imali najbolju klapu, odlično ozračje u reprezentaciji. U Francuskoj smo bili najbliže finalu, a na kraju nismo osvojili medalju, iako smo, kako se ono kaže, svi disali kao jedan.
O dodatnom motivu gotovo da nismo morali ni pričati...
- Uvijek mi je veliki motiv osvojiti nešto s reprezentacijom. Imamo kvalitetu, znamo da možemo do medalje, ali ne treba se time opterećivati. Kako zbog jake konkurencije, tako i nas samih.
Konačni cilj u 2020. su Olimpijske igre na koje se s Eura može direktno (prvak ili finalist u slučaju da Danska osvoji), ali isto tako izzetno je važan visoki plasman kako bi se izbjegle potencijalne “mine” u dodatnim kvalifikacijama.
- Plasman u Tokio nas najviše pali jer Igre su san svakog sportaša. Već sam bio u Riju kao rezerva, a sad želim ponovo osjetiti taj olimpijski duh. Nikad neću zaboraviti kad smo po dolasku u Olimpijsko selo trebali odraditi teretanu. I došli smo tamo, presvukli se, trebali vježbati, kad s jedne strane rade Đoković i Nadal, s druge još brojni veliki sportaši... Prvih pola sata smo svi samo promatrali, ništa nismo radili, trebalo nam je vremena da se “prešaltamo”. Bilo je to nešto zaista nezaboravno, silno bih volio ponoviti to iskustvo u Tokiju.