NAJUSPJEŠNIJI HRVATSKI TRENER U POVIJESTI OTVORIO DUŠU 'Ako tog ne bude, gotovi smo! Nemojmo se zavaravati, naši igrači zaboravili su osnovne stvari'

Nije jednostavno s njim, ali jednog dana kada ne bude tu možda budemo rekli - nije jednostavno ni bez njega. Uvijek svoj, ali činjenično najuspješniji hrvatski trener u povijesti. Lino Červar na pitanja će uvijek odgovoriti, ali nikad direktno, već uvijek na svoj način, nekom porukom. Kao i svaki put dosad izbor igrača za Euro izazvao je dosta kontroverzi, a kao se vratimo u povijesti sjetit ćemo se da su na popisima bila imena koja je u tom trenutku malo tko očekivao poput - Mataije, Hrvatina, Čarapine... Uvijek na rubu uvjetno rečeno provokacije iz koje uvijek pokušava izvući maksimum i biti uspješan.

Dakle, prvo pitanje je izbor s nizom potpitanja.

- Mi analiziramo sve. Često se kod nas mijenjaju mišljenja, a trener mora gledati duboko i prema nekoj svojoj viziji i ideji, jer u konačnici ja sam taj koji odgovara prvi za postignuti rezultat. Ključna stvar je razmišljati kako igrača za kratko vrijeme koje je pred nama dovesti u situaciju da da maksimum. Koji su to igrači koji to mogu. Za to nisu važne samo igračke, nego i sve druge sposobnosti. Moram voditi računa o tome gdje smo deficitarni, kako ćemo igrati ako nam se dogodi neki problem. A mi nemamo toliko igrača koliko mislimo da imamo za tu veliku scenu. Nitko nije rekao da je ovih 28 najboljih, možda ima i boljih, ali u ovom trenutku to je izbor uz dodatak da su svi najvažniji ipak tu...

Foto: Goran Sebelic / CROPIX

Pavlović kao primjer

Krenuo je Lino sam s odgovorima na potpitanja?

- Pavlović kao primjer. Nije otpisan, vratio se iz ozljede, ali ne igra puno koliko bi trebalo u Melsungenu. On se još mora stabilizirati, ali nikako nije otpisan, samo u ovom stanju u kojem je sada, neće raditi razliku koja bi nam bila presudna. S druge strane mi na toj poziciji imamo Duvnjaka, Karačića i Cindrića, pa imamo lijevo Šarca koji se nametnuo, Mamića i nema razloga da ga opteretimo, pa da ga opet brzo izgubimo. To ne znači da ga neće biti na sljedećoj akciji već.

Najveće pitanje je ostao Manuel Štrlek. Njegov izostanak nije uobičajen. Kako se to uopće dogodilo? Je li istina da je sporan njegov status u reprezentaciji kao iskusnijeg igrača?

- Kod krila imamo to što imamo, nemamo Štrleka, nemamo Mihića koji se ozlijedio. Što se tiče razloga, moram reći da nije tako bilo. Moja je savjest apsolutno čista, mislim da sam taktički i psihološki jako dobro reagirao. Nakon jako dobre utakmice u Švicarskoj na kojoj smo osigurali plasman na Euro svi su bili glavom daleko od utakmice s Belgijom koju je trebalo odigrati. Ja sam znao za taj problem prije Belgije i makar su me rigoroznije savjetovali, odlučio sam na svoj način. Moramo imati poštovanje prema domaćinu utakmice, ne možemo biti svakakvi, moramo imati odnos prema kultu selekcije, a vidio sam da nisu baš u tom trenutku stariji igrači nisu bili sretni zbog toga. Pri dolasku iz Švicarske, na ručku, ja sam sve igrače oslobodio, jer nisam smio raditi razliku između igrača. Moja ideja je da oni koji su imali napornu sezonu dobiju slobodno, uključujući i Štrleka, ali ja nisam rekao koji. Trener ne smije dijeliti igrače, jer ja sam trener svih 28 igrača. Nitko iznad tima, nitko. Ja sam osjetio bilo igrača i na odlasku iz restorana sam vidio njihovo zadovoljstvo. I na Štrleku. Što se dogodilo poslije, ne znam, i ne želim ulaziti u to. Moj stav je uvijek isti, ja ga izuzetno poštujem, on je jedno od najboljih krila u Europi, mi smo hendikepirani bez njega, tu nema dvojbe. Jako mi je žao da je ispalo tako, razgovarali smo puno i nadam se da to nije njegov oproštaj od reprezentacije. I da se vratim tu temu u medije, to je negativno i zato sam rekao kad nemam ono što želim, ljubim ono što imam.

Nema ni Filipa Ivića, iako vam je bio prvi protiv Srbije i u lipnju kada nije bilo Marina Šege?

- Istina, Filip Ivić je bio prvi kod nas, no iskreno ću reći, on me oduševio svojom reakcijom nakon ovog nepozivanja. Svatko je žalostan ako ga ne pozoveš. Ja ne želim nikome ništa loše, ali čovjek koji odlučuje ne može sve zadovoljiti. Nije usmjereno na njega, nego na strukturu momčadi u ovom trenutku,. Njegova reakcija treba biti primjer ostalima, koji su možda manje zakinuti nego on. Čovjek ne može ostvariti svoje potencijale ako mu ulica određuje kako će se razvijati. Ali moraš moći argumentirati zašto si to napravio. Griješio sam i ja, a da nisam ne bih mogao učiti. U ovom trenutku imam neku drugačiju viziju s vratarima, to je to.

Foto: Vlado Kos / CROPIX

Strategija razvoja

Nema ni Vrankovića koji se u proteklom vremenu profilirao kao drugi desni vanjski uz Stepančića.

- Vranković se vratio na teren, ali je i dalje ozlijeđen. Dodat ću i Pešića koji je isto u problemima s koljenom. Važno je kako igraš, ali važan je i karakter, način na koji se možeš prilagoditi momčadi u kratkom vremenu. U jednim pripremama kao za Olimpijske igre, to može biti drugačija priča, ali sada kada oni dolaze svaki iz svog svijeta to nije moguće. Svi će se složiti da je velika većina najboljih tu na okupu.

Neki dan ste spomenuli odlične Dance u mladim uzrastima, a niste naše koji su na SP-u mladih imali sjajnu vanjsku liniju, koja je dominirala...

- Ali se nije poslije sve to pretočilo u kvalitetu. Šarac jest u Celju, čak i Martinović u Hannoveru koji ne igra obranu, a može je igrati jer definitivno nije kukavica. Ali Jaganjac nije - definitivno, a Vistorop je tek ušao u neku višu fazu i sada je samo pitanje kako ćemo ih razvijati. Tu otvaramo jednu bitnu temu, a to je strategija razvoja rukometa. Nama ta treba, što prije.

Po vama, o kakvoj se strategiji radi?

- Skandinavci su mi uzor, jer imaju čistu strategiju razvoja. Mi se moramo odrediti koji ćemo pristup imati. Hoćemo li slijediti kulturu pobjede ili ćemo slijediti razvojni program su opcije. Smatram da prvu koncepciju rade zemlje u tranziciji jugoistočne Europe. Ona je prikrivanje deficita, jer pobjedom sve brišeš. Zato kod nas 2. ili 3. mjesto nikad nije uspjeh. U Norveškoj sa 11 godina ne znaš tko je pobjednik. To je kompletan program razvoja mladih ne samo u igračkom smislu. Nekad je bilo da dolaze djeca iz provincije, a sada sa 18, 19 ta djeca idu u inozemstvo, više ne studiraju, ne uče. Mi smo s tim izgubili, osim igrača, i obrazovanog čovjeka. To su argumenti. Mi možemo preživjeti s pobjedom kratkoročno, ali sa strategijom sukladnom materijalnim uvjetima to možemo dugoročno. Ne možemo vječno ovako, jer sve dođe do kraja.

Ima i nastavak...

- Drugo pitanje je forsirati klubove ili reprezentaciju. Vardar je prvi u Europi, pa Makedonija od toga nema nikakve koristi, što je sam Lazarov njihov kapetan nedavno rekao. Kielce je u vrhu, pa Poljska ne može ništa, čak ni na veliku scenu, makar je na njoj dominirala. Koji je to smisao? Ako naš igrač ide van za 3000 eura, a da mu Zagreb ili Nexe daju toliko, bi li ostao doma ili bi išao van?

Od čega? Mislite li s obzirom na politiku bez koje nema ništa da se može tako nešto realizirati?

- Mi te uvjete nemamo, a ako to ne bude - gotovi smo. Bez strategije sporta teško ćemo, ali zato dok je nema mi kao rukomet moramo napraviti svoju strategiju.

Ako nema rezultata, tko će to financirati?

- Bio sam nedavno u Zagrebu, situacija tada nije bila laka. Nisam čak primio nijednu plaću u osam mjeseci, ali smo postigli dobar rezultat. Može se, čak i kada smo ostali bez 11 reprezentativaca odjednom. Treba više raditi, ostajati više u dvorani. Ako to ne možeš i nećeš, moraš kupovati. Možda će s tim do nekog četvrtfinala, ali dalje... To je gubljenje vremena i novca. Moramo realne ciljeve postaviti i više raditi, a kroz reprezentaciju čekati veliki rezultat.

Uvijek o dvorani

Kako ćemo kada nitko ni s kim ne funkcionira, kada ‘kajle’ padaju na sve strane?

- Vrijeme je da se skupimo, da više radimo skupa, razgovaramo. Malo nas ima i pokazalo se na Večeri rukometa da svi mogu za isti stol sjesti i razgovarati. Jako puno nam Zagreb znači, i reprezentacija, moramo to reći, jer to je u povijesti dokazano kao iznimno važno za sve što imamo danas. Igrač kojeg Zagreb pozove je privilegiran, tu ne može utjecaj menadžera prevladati. I želim reći svim kvalitetnim mladim igračima da idu u Zagreb, a s tim nikako ne podcjenjujem druge klubove i njihove ambicije... Zagreb i drugi klubovi se ne smiju gledati preko nišana, to je jako loše za nas. Moramo biti realni. Savez je pomogao klubovima, klubovi moraju bolje komunicirati. Treba vidjeti i kako drugima pomoći, kao Bjelovaru koji je mjesto s velikom rukometnom tradicijom. Ljudima moraš pokazati da su važni, na neki način, a tu nam fali više dobre volje. Mi imamo dobre ljude u rukometu, što rezultati uostalom potvrđuju, ali bolja suradnja je način da iz toga izvučemo najbolje.

Dvorana je posebna tema.

- Nikad nećemo prestati pričati o dvorani, dok god ne ostvarimo cilj. Rekao sam sve medalje neće značiti previše ako ne uspijemo to realizirati. U mnogim drugim zemljama to bi bilo normalno, a kod nas eto...

Puno govorite o trenerskoj struci. Reklo bi se da imamo trenera, ali ne i učitelja, a da se to odražava loše...

Foto: Damjan Tadic / CROPIX

Selekcija nije dobra

- Mi tražimo, želimo stvari prenijeti na mlađe, ali tu nastaje problem. Preokret će nam trebati u selekciji, jer ona nije dobra. Nisam zadovoljan, na prvenstvima mladih nema klubova iz Premijer lige ili ih je malo. Nijedan klub koji ne radi s mladima ne bi smio igrati Premijer ligu. Ako ne budemo imali to, mi ćemo nestati. Mi možda moramo B selekciju formirati koja ima svoj program. Kako igraju Kinezi u SEHA ligi, to može i neka naša selekcija uostalom.

Kako provesti bolji sustav?

- Trener mora stalno učiti, ulagati u sebe. Imat ćemo radionice uskoro, zatvoriti se u dvoranu i razgovarati o tome kako naći neki hrvatski model. Kod nas je deficit rada s mladim kategorijama u selekciji. Uzimaju se mali, niski, motorični igrači s kojima se rezultat postiže brže. Nisu svi Zarabec i Cindrić, da se razumijemo, i naglašavam da ne želim diskriminirati nikoga, ali kada prijeđeš u seniorski uzrast, to se pokazuje kao gubljenje vremena u velikoj većini slučajeva. To je kao da treniraš mali prst da bude treningom veći od srednjeg prsta, a to s nikad neće dogoditi.

Druga važna stvar...

- Mislim da smo zapostavili razvoj motoričkih vještina ili tehnike koji su najvažnija razina igre. Ne znaju igrači osnovne stvari, ne znaju promjenu pravca, zalet, varke, prebrojavanje, dva na dva igru... Svi su tu napredovali više, i Egipat, i Portugal, i Španjolska... Mi ulazimo u deficit. Bez tehnike ne može raditi na taktici.

I treće...

- Misaoni proces je vrh, vidjeti, razumjeti, odabrati, odučiti i djelovati. Moramo raditi s igračima da brzo misle. Danska je na SP primjer što to znači. To je reakcija u trenutku. Tu je važno da treneri budu obučeni, da znaju što treba tražiti od igrača. Zato trebamo zajednički učiti, okupljati se. Mladim igračima kod nas tepaju, glade ih, ali u suštini to je problem, jer ne odgovaraju na pitanja koja stvaraju kvalitetu. Trebaju nam treneri koji to mogu, moramo ih tražiti. Igrača moraš naučiti. Jedini put za to je raditi, puno raditi. Vekić i Grahovac su primjer. Naučiti ih je najveće postignuće na 210 cm njegove visine.

Ostao bez 25 igrača

Na svom je primjeru je to objasnio Lino.

- Ja sam ostao bez 25 igrača u Makedoniji zbog štrajka. Gazda mi je rekao moraš ostati samo da pokažemo kako s klincima možemo naprijed. Išli smo u Kiel s Kuzmanovskim, Taleskim, Neloskim koji su doslovno bili klinci. Zabili smo 3 gola u poluvremenu, a dobili smo aplauz za hrabrost, ali ti igrači su za dvije godine pobijedili Vardar koji je godinu kasniji bio europski prvak. Ali, radio sam po 6 sati dnevno. I na to sam najviše ponosan. Pitao sam premijera Gruevskog volite li vi vašu djecu, jer sam vidio da je Vardara za njih med i mlijeko, a ostali ništa. Nisam to prihvatio. Slažem se s konstatacijom da netko ne zna, ali treba raditi, a to nam fali.

A taj Červarov primjer ima i svoj početak.

- Došao mi je dok sam bio mladi trener prijatelj Günter Pfeistlinger iz Klagenfurta i kaže ‘Lino, Kandija te predložio’. Kaže mi dat ću ti tri tisuće eura, ja kažem daj molim ne dolazi u obzir. Rekao je za par dana dajemo ti 4 tisuće, pa 4,5, pa 5, pa kada je došao do 5,5 ja sam pristao, a onda je on rekao da toliko nema ni Kandija. Kada sam došao tamo, nema ništa, kikiriki. Kažem, moramo kupiti petoricu, a Günther meni kaže, e sad kad si ti bio toliko jak da me tražiš toliko, onda ja sada kažem da pokažeš što znaš i da od stupova napravim momčad. Otad tako razmišljam.

Uskoro će Euro, ambicije su velike, ni Červar od njih ne bježi?

- Želio bih vidjeti da sama pomisao da deset godina nismo u finalu bude motiv svim igračima. Daj Bože samo da imamo zdravlja. Znam da pričaju da na posljednja dva velika natjecanja nismo imali medalju, ali smo bili jako dobri i zaboravljaju da smo na oba natjecanja ostali bez glavnih igrača. To se ne može usporediti s onima ispred mene. Sve uvažavam, ali molim da budemo realni i ne zločesti. Ta reprezentacija je u Riju bila kompletna, ispala je u četvrtfinalu, imala je osam razlike za broncu na SP u Francuskoj, pa nije osvojila medalju, ali ponavljam, ne možemo tako paušalno pričati, jer to je glupost i neće nam u konačnici pomoći. Bolje bi bilo da budemo zajedno i da si pomognemo sami.