Srpski se rukomet hitno mora spustiti na zemlju. Slavna prošlost postoji samo na papiru, rukomet je Srbiji već dugo vremena drugorazredni sport i to su jednostavno činjenice.
Kako to izgleda u stvarnosti najbolje se vidi na primjeru izbornika Nenada Peruničića, nekad fenomenalnog šutera, jednog od najboljih na svijetu, koji pokušava Srbiju staviti na noge, ali to jednostavno ne ide kako je zamišljao. Davno su ispali iz svih ozbiljnih tokova, iako mnogi u Srbiji misle da još uvijek mogu biti svjetski prvaci. E, pa ne mogu.
Nekad su najbolji igrači išli van, nekad je postojala jaka Zvezda, pa Niš, pa Metaloplastika. Danas klubova nema, a nema ni igrača kakve su imali nekad.
Teško je ‘Perunu’ koji traži, miksa, pokušava stvoriti nove igrače, novu reprezentaciju. Nema ni podršku javnosti, ni institucija. Izbezumljen je nakon svakog poraza, jer to jednostavno nije njegov rukometni svijet. A eto, tako je kako je i mora se nositi s tim.
Očekivao sam više
- Jesam li razočaran porazom od Crne Gore? Razočaran sam uvijek kada izgubim, ali ovim momcima nemam što prigovoriti, jer znam da su dali sve od sebe. Imali smo +3, na kraju promašili što nismo trebali, ali treba reći da je i crnogorski vratar Simić obranio kada je trebalo ključne lopte i zasluženo su pobijedili. Mi u Srbiji imamo boljih igrača od ovih, ali za mene su ovi najbolji jer žele igrati za svoju zemlju. I tu je kraj priče. Ja sam svjestan svega, svjestan sam da nam nabijaju očekivanja, a svjestan sam i svih drugi stvari.
Jeste li napredovali ipak u zadnjih godinu i pol?
- Nismo, stojimo, ne znam gdje je problem, pokušavam ga pronaći. Negdje očito postoji. Ja sam osobno očekivao više, ali eto dogodi se to što se dogodi. Nema nas previše koji hoće, onda još ostanemo bez Milosavljeva, pa sada bez Vujića, a svaki igrač nam je važan. To nije opravdanje, to su samo činjenice koje netko može gledati ovako, a netko onako.
Izbornik Srbije Nenad Peruničić
Pritišću li vas nerealna očekivanja javnosti?
- Vidite, ima ljudi koji žele vidjeti realnu situaciju i žele pomoći, a ima i onih drugih, što ovako mladoj momčadi teško pada. To je istina. Oni najviše trebaju podršku, a nje ima najmanje. Hrvatska nam je primjer kako bi te stvari trebale izgledati, jer igranje za reprezentaciju nije stvar pitanja nego stvar odnosa. Ja želim takvu reprezentaciju i dok sam ja tu nema cijene zbog koje bih to prekinuo. Ljudi imaju pravo imati svoj stav, ja tu ne mogu ništa. Ja znam gdje sam, što radim, što želim i kako je to napraviti u ovoj situaciji. Svatko ima pravo to vidjeti ili ne vidjeti.
Danas je vaš zadnji nastup na Euru protiv Hrvatske?
- Hrvatska je apsolutno favorit, Hrvatska je institucija svjetskog rukometa, dugi niz godina dio vrha. Mi smo načeti, iscrpljeni, a ja svjestan naše kvalitete… Ali izaći ćemo fajterski, malo ćemo više rotirati i pokušati odigrati dobru utakmicu.
U odnosu na kvalifikacije kako vidite Hrvatsku?
- Hrvatska je jača za Cindrića. Ja pričam o svjetskoj klasi igrača, a to su Karačić, Cindrić i Duvnjak. To je stvar luksuza koji Hrvatska ima. Ali opet u svom tom luksuzu vidim da ne postoji nitko iznad reprezentacije i to mi se jako dopada. Osjeća se i nacionalni naboj i pune su tribine, ljudi su veseli, navijaju, uživaju. Iskreno, lijepo mi je to vidjeti.
Dajem sve od sebe
Jeste li negdje pogriješili u pripremama, mnogi vam spočitavaju da je dolazak u Francusku bio pretežak i da je loše djelovao na momčad prije Eura?
- Možda je problem ili greška bio odlazak u Francusku i utakmice s Francuskom i Norveškom koje smo izgubili visokim rezultatima. No, ja sam stava da moraš igrati s najboljima, da bi bio bolji. I neću taj stav promijeniti zbog nikakvog rezultata.
Jeste li realni?
- Ne znam, razgovarat ćemo kada završi. Znam samo da dajem sve od sebe i da će tako ostati dok god sam tu - zaključio je Peruničić.
Vanjska linija nekad sila, danas problem
Nenad Peruničić je nakon Eura u Hrvatskoj, gdje je doživio debakl, na klupi reprezentacije zamijenio Jovicu Cvetkovića. Legenda za legendu, ali i totalna promjena. Rukomet u Srbiji daleko je od sporta broj jedan, pa se mnogima da, a mnogima ne da igrati za reprezentaciju.
I prvo što je Peruničić učinio bilo je da je one kojima se to ne da iz bilo kojeg razloga eliminirao, pa tako u reprezentaciji više nema inače jakih europskih snaga Vujina, Šešuma, Đukića, Beljanskog, Nenadića… Uveo je nove, mlađe snage i počeo od nule. Natjecanja ima, ali nekih ozbiljnih rezultata ne. Stvaranje nove reprezentacije je proces, a za sazrijevanje je najbolji lijek rezultat.
Imaju odličnih pojedinaca - od tri sjajna vratara, nemaju sada Milosavljeva iz Füchsea, a imaju Cuparu iz Veszprema i Ivaniševića iz njemačkog Wetzlara. Krila su odlična, lijevo braća Ilić, Nemanja i Vanja, desno Radivojević iz Szegeda i iskusni Đukić iz Rabotnika. Pivote predvodi Marsenić iz Berlina te manje znani Nikolić iz Constante, odličan napadač, i snažni Pešić iz našeg Nexea.
Vanjska linija nešto je tanja na papiru. Na sredini su sada bez “našeg” Stefana Vujića. Tu je prvi talentirani Kukić, uz njega desno možda i najbolji vanjski igrač Zelenović iz Göppingena, lijevo Pušica, prvi igrač obrane… I to je uglavnom to. Tamo gdje su imali najveću klasu, danas je više nema. Jedina je formula strpljen - spašen.