ON JE JEDNO OD NAJVEĆIH OTKRIĆA ZBOG KOJEG SE HRVATSKA IMA PRAVO NADATI NASLOVU Velikan se pita: 'Ne znam zašto ga nitko prije nije vidio'

Jedan se “muvao” ispod radara, pa 2003., sa 34 godine zablistao. Drugi je, također sa 34, stigao kao drugi vratar na Euro prije četiri godine i postao glavni razlog osvajanja bronce, zadnje hrvatske medalje. Treći, pogađate, također ima 34 godine. I ove rukometne zime postao je neupitna zvijezda...

Prvi je, jasno, Vlado Šola, drugi se zove Ivan Stevanović, a treći je Marin Šego. “Kasna berba”, vratari koji su u poznim, a zapravo najboljim rukometnim godinama postali zvijezde. I stali u rang legendi, poput Bašića, Peribonija, Matoševića, Loserta, Alilovića. Uz distinkciju - sazrijeli su s vremenom, i ušuljali se među velikane...

- Ako želiš, evo još jedna poveznica: baš kao i Šego, niti ja nisam bio dio reprezentacije jedno sedam godina - smije se Šola na opasku kasno otkrivenih “roletara”.

- No dobro, druga su vremena, no poanta je ista: ili nismo bili dovoljno dobri, ili nas izbornici nisu ‘skužili’ ranije. Ima jedna anegdota, koja, doduše, sjajno opisuje ono neko drugo vrijeme, doba bez interneta, hrpe prijenosa, medijskog praćenja... Igrao sam, naime, Bundesligu, za Minden, i jedne zimske praznike vraćam se u Hrvatsku i sretnem tadašnjeg izbornika Duku Puljevića. Pita on mene, ‘i, kako je u Sloveniji?’. Kažem, pa evo, pada snijeg... On je, dakle, bio uvjeren da igram u Sloveniji, a ja sam tada već o-ho-ho vremena bio u Njemačkoj. Želim vam kazati da se mnogo teže pratilo sve igrače, ali i da je i to jedan od razloga zašto smo bilježili rezultate kakve smo bilježili.

Marko Todorov/CROPIX

I recke, koje kasnija slava ne liječi. S razlogom.

- Jest, Portugal je donio prekretnicu, ali upravo stoga što smo bili na dnu, pa je jasno obrat bio popraćen s onim ‘wow efektom’. I jest ta kasnija afirmacija vratila nešto, ali lagao bih kada bih kazao da me nije peklo što branim dobro, u jednoj od najjačih liga svijeta, i to u vrijeme kada su klubovi smjeli imati jednog ili dva stranca, pa su ih koristili redovito kao bekove, a nitko me ne vidi i ne zove.

Slično se, ali u moderno doba, dogodilo i novom junaku Hrvatske, Marinu Šegi.

- Ne znam je li ga peklo poput mene, ali ga je gradilo, definitivno. Očvrsnulo i stvaralo drugačijim. Ne znam zašto ga nitko prije nije ‘vidio’, ali ja sam s njime radio, dosta davno, i znao sam što se u njemu krije. Bio je već tada ovo što je sada, ali, eto, valjda je sve ovo morao proći da i sada odmah digne slušalicu i kaže ‘evo me’.

Okrutna statistika

I to bez pitanja, iako je sam kazao “u glavi sam stvarno već otpisao mogućnost da ću opet braniti za Hrvatsku, iako je uvijek tu postojalo ono ‘možda ću opet’...”. Uz dodatak: “Zašto me ne zovu? Ha, ne znam, možda su zagubili broj...”. Mnogi bi se uvrijedili i odustali, s pravom govorili “pardon, evo tunel...”, kada bi ih nazvao netko iz Saveza, no Šego nije bio taj. Lani se odazvao za SP. Hrvatska je završila peta. Ovoga puta, puca na više. A uz njega kao “roletara”, sve se čini mogućim.

- Prema meni, spada u vrh rukometnog vratarskog svijeta. I s obzirom na fizičke predispozicije, sigurno može braniti do 40. rođendana. Baš kao i Stivi, ili ja. I to nas trojicu veže. Hrvatska, stoga, nema brige oko vratara, iako ću vam kazati i da je ta stalna klima velikih vratarskih kriza u nas malo pretjerana.

Zašto?

- Iz jednostavnog razloga: Vratara, za početak, ima. No za razliku od igrača, koji se mogu sakriti iza momčadske izvedbe i rezultata, pa ćete za nekoga pročitati kako nije zabio gol, ali se zalagao i, kajjaznam, skinuo tri polukontre, nas se gleda jedino i isključivo kroz statistiku. A i ona je malo drugačije od prvog pogleda. Stalno smo, primjerice, u mojoj eri govorili o Omeyeru ili Fritzu, o golmanima Francuske i Njemačke koje smo pobjeđivali. No, pričalo se kako oni imaju 10, 12 ili 15 obrana po utakmici. Nebitno.

No u toj eri hrvatske reprezentacije, uglavnom smo u điru bili Valter (Matošević), Venio (Losert) i ja. I mi bismo se mijenjali, pogotovo u utakmicama u kojima smo vodili. A Francuzi i Nijemci su Omeyera i Fritza držali svih 40 minuta na golu, eventualno bi netko ušao za neki sedmerac.

I dok su oni samostalno skupljali obrane, mi bismo ih dijelili. Pa se stvorila percepcija nas vratara kao slabije karike. A činjenica, koja temelj ima u statistici, jasno govori da bez vratara medalje nema. Stoga, tvrdim da nemamo problem s golmanima, samo kod njih, odnosno nas nema sredine. Ili si pukovnik, ili pokajnik... Šego je, zasad, pukovnik. S tendencijom daljnjeg avanziranja. Šola u to uopće ne sumnja. “Berba 34” postaje trademark. Očito, pravda uvijek nekako dođe na svoje...