SAD JE IDEALNO VRIJEME ZA STVARANJE 'ČETVRTE RUKOMETNE HRVATSKE! ŠTO TO TOČNO ZNAČI? Nećemo igrati kvalifikacije, ovo je plan za novu eru Kauboja

Ni nekoliko dana poslije ništa se nije promijenilo. Sjajan smo posao napravili na Euru, ali žal za zlatom ostaje jer bilo je - nikad bliže. No, o tome kakve ćemo pouke izvući, ovisi hoćemo li se za njega boriti i sljedeći put. Do Tokija ćemo gurati ovako jer vremena za neke veće promjene nema, ali nakon Tokija stvari će se morati početi malo drugačije slagati. I baš na tom planu smo u Stockholmu odradili udarnički posao, omogućili savršene uvjete da se počne graditi četvrta rukometna Hrvatska.

Zašto? Prvo, zato što smo osigurali nastupe na SP-u 2021. u Egiptu te Euru 2022. u Mađarskoj i Slovačkoj. To nam otvara velike mogućnosti da nove snage više uključimo u veće projekte. Vidjeli smo što to znači u Stockholmu jer smo bili malo “kratki” da dovršimo veliki posao. Povjerenje se stječe igranjem, lidere stvaraju utakmice, a mi na tom planu moramo sagraditi jer koliko god dobri bili Duvnjak, Karačić i nositelji, oni nisu vječni. Često se provlači pitanje kako su španjolski igrači sa 37 do 39 godina još sposobni, a naši sa 31-32 već nemoćni. Potpuno kriva postavka pitanja jer suština je samo u rečenici da svi ti španjolski starci još igraju na vrhunskoj razini, još uvijek vrhunski treniraju, još uvijek ne uvjetuju izborniku “ovo mogu, ovo ne mogu”.

Treba nam svježine

Konkretno, Raul i Morros igraju u Barceloni, Maqueda i Canellas u Szegedu, Aguinagalde u Kielceu, Guardiola u RN Löwenu, Sarmiento u Saint Raphaelu. Svi igraju na ključnim pozicijama u klubovima koji su top europska kvaliteta, nisu istrošeni jer za njih postoje i zamjene, i u tome je razlika. To je dalo širinu Španjolskoj da izdrži devet utakmica jer uz njih su bili “mladi” Perez de Vargas, Arino i Abello iz Barce, pa Dušebajev i Fernandez iz Kielcea, pa Sole koji ide u PSG, pa Figueras iz Granollersa... I opet, sve vrhunski klubovi.

Ante Cizmic / CROPIX CROPIX

Kada je to Ribera stavio pod nazivnik - reprezentacija, dobio je što je želio. Mi na tome još moramo raditi jer povjerenja u mlade još nema, osim na papiru. Za sve treba sazrijevanje, a sazrijeva se samo uz jake utakmice, i to ne bilo kakve.

I zato je dobro da imamo osigurane plasmane na SP i EP jer sada ćemo igrati umjesto kvalifikacija Euro kup u kojem će nam protivnici biti Španjolska, Mađarska i Slovačka, a u tim utakmicama ne moramo forsirati Duvnjaka, Karačića, Musu, Horvata, Šegu... Jer, to je idealna prilika dati povjerenje mladim igračima da se sami nametnu, odlučuju i pokažu, da vidimo po tome kojim putem krenuti nakon Tokija. Imat ćemo i jedan termin u listopadu ove godine prema SP-u u Egiptu, a koliko je to dragocjeno, savršeno će pojasniti činjenica da je posljednje mediteransko zlato u Tarragoni bilo nešto što je sa Šipićem, Mandićem, a sada i s Ašaninom i Šarcem dalo svježinu Hrvatskoj, jako važnu na velikoj sceni.

No, prije toga nas čekaju olimpijske kvalifikacije. Plete se drama to što smo u skupini s Portugalom i Tunisom, a drame nema jer zamislite kakva je tek drama njima, a sigurni smo da uz nas i svoju crnu mačku Portugal sva ta priča nije ugodna ni Francuzima koji su mijenjali izbornika, koji ne briljiraju, kojima se godine osjete puno više nego Španjolskoj, recimo.

Nikakav Portugal i Tunis nisu favoriti protiv Hrvatske, niti je to najgora moguća skupina jer u Njemačkoj će se igrati i gora s domaćinom, Švedskom i Slovenijom, a svi proći neće.

U Parizu punim gasom

Sigurno je samo da će to u Parizu biti ozbiljan posao, tri utakmice u tri dana, i da taj posao treba jako dobro planirati, možda čak u detaljima i mudrije nego ovaj u Švedskoj.

Recimo, kada Cindrić ne može, a događa mu se često, šteta je bilo ne imati Domagoja Pavlovića. Šteta je što nismo uz Stepančića imali desnog vanjskog jer Martinović i Šebetić su se ozlijedili, a Vekić očito nije bio taj, iako je bio na popisu. A mogao je biti Šime Ivić, nadajmo se možda i Jakov Vranković koji se s timom stopio prethodnih godina. Treba vidjeti što smo dobili od lijevih bekova Mamića, Šarca, Hrstića, što od njih očekujemo uopće, te realno postaviti situaciju, baš kao i na krilu gdje Mandić ipak nije superman, premda tako ponekad izgleda. Puno toga se može postaviti da bismo si olakšali posao.

Ovakva Hrvatska u Parizu može napasti čak i Francusku, da si ne lažemo, ali je važno znati da za to trebamo biti zdravi, u komadu, da za pripreme za turnir neće biti posebnog vremena, da nećemo moći plasirati novitete, koje ćemo moći dati u pripremama za Tokio. Pariz jednostavno treba odraditi punim gasom i sve nakon toga bit će puno puno lakše. Hrvatska to može!