Ante Cizmic / CROPIX CROPIX
DO TOKIJA ISTIM KURSOM

SAD JE IDEALNO VRIJEME ZA STVARANJE 'ČETVRTE RUKOMETNE HRVATSKE! ŠTO TO TOČNO ZNAČI? Nećemo igrati kvalifikacije, ovo je plan za novu eru Kauboja

Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 31. siječanj 2020. 09:15

Ni nekoliko dana poslije ništa se nije promijenilo. Sjajan smo posao napravili na Euru, ali žal za zlatom ostaje jer bilo je - nikad bliže. No, o tome kakve ćemo pouke izvući, ovisi hoćemo li se za njega boriti i sljedeći put. Do Tokija ćemo gurati ovako jer vremena za neke veće promjene nema, ali nakon Tokija stvari će se morati početi malo drugačije slagati. I baš na tom planu smo u Stockholmu odradili udarnički posao, omogućili savršene uvjete da se počne graditi četvrta rukometna Hrvatska.

Zašto? Prvo, zato što smo osigurali nastupe na SP-u 2021. u Egiptu te Euru 2022. u Mađarskoj i Slovačkoj. To nam otvara velike mogućnosti da nove snage više uključimo u veće projekte. Vidjeli smo što to znači u Stockholmu jer smo bili malo “kratki” da dovršimo veliki posao. Povjerenje se stječe igranjem, lidere stvaraju utakmice, a mi na tom planu moramo sagraditi jer koliko god dobri bili Duvnjak, Karačić i nositelji, oni nisu vječni. Često se provlači pitanje kako su španjolski igrači sa 37 do 39 godina još sposobni, a naši sa 31-32 već nemoćni. Potpuno kriva postavka pitanja jer suština je samo u rečenici da svi ti španjolski starci još igraju na vrhunskoj razini, još uvijek vrhunski treniraju, još uvijek ne uvjetuju izborniku “ovo mogu, ovo ne mogu”.

Treba nam svježine

Konkretno, Raul i Morros igraju u Barceloni, Maqueda i Canellas u Szegedu, Aguinagalde u Kielceu, Guardiola u RN Löwenu, Sarmiento u Saint Raphaelu. Svi igraju na ključnim pozicijama u klubovima koji su top europska kvaliteta, nisu istrošeni jer za njih postoje i zamjene, i u tome je razlika. To je dalo širinu Španjolskoj da izdrži devet utakmica jer uz njih su bili “mladi” Perez de Vargas, Arino i Abello iz Barce, pa Dušebajev i Fernandez iz Kielcea, pa Sole koji ide u PSG, pa Figueras iz Granollersa... I opet, sve vrhunski klubovi.

Stockholm, 260120. 
Tele2 Arena.
Finalna utakmica Europskog rukometnog prvenstva izmedju Hrvatske i Spanjolske. 
Na fotografiji: Domagoj Duvnjak.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Cizmic / CROPIX CROPIX

Kada je to Ribera stavio pod nazivnik - reprezentacija, dobio je što je želio. Mi na tome još moramo raditi jer povjerenja u mlade još nema, osim na papiru. Za sve treba sazrijevanje, a sazrijeva se samo uz jake utakmice, i to ne bilo kakve.

I zato je dobro da imamo osigurane plasmane na SP i EP jer sada ćemo igrati umjesto kvalifikacija Euro kup u kojem će nam protivnici biti Španjolska, Mađarska i Slovačka, a u tim utakmicama ne moramo forsirati Duvnjaka, Karačića, Musu, Horvata, Šegu... Jer, to je idealna prilika dati povjerenje mladim igračima da se sami nametnu, odlučuju i pokažu, da vidimo po tome kojim putem krenuti nakon Tokija. Imat ćemo i jedan termin u listopadu ove godine prema SP-u u Egiptu, a koliko je to dragocjeno, savršeno će pojasniti činjenica da je posljednje mediteransko zlato u Tarragoni bilo nešto što je sa Šipićem, Mandićem, a sada i s Ašaninom i Šarcem dalo svježinu Hrvatskoj, jako važnu na velikoj sceni.

No, prije toga nas čekaju olimpijske kvalifikacije. Plete se drama to što smo u skupini s Portugalom i Tunisom, a drame nema jer zamislite kakva je tek drama njima, a sigurni smo da uz nas i svoju crnu mačku Portugal sva ta priča nije ugodna ni Francuzima koji su mijenjali izbornika, koji ne briljiraju, kojima se godine osjete puno više nego Španjolskoj, recimo.

Nikakav Portugal i Tunis nisu favoriti protiv Hrvatske, niti je to najgora moguća skupina jer u Njemačkoj će se igrati i gora s domaćinom, Švedskom i Slovenijom, a svi proći neće.

U Parizu punim gasom

Sigurno je samo da će to u Parizu biti ozbiljan posao, tri utakmice u tri dana, i da taj posao treba jako dobro planirati, možda čak u detaljima i mudrije nego ovaj u Švedskoj.

Recimo, kada Cindrić ne može, a događa mu se često, šteta je bilo ne imati Domagoja Pavlovića. Šteta je što nismo uz Stepančića imali desnog vanjskog jer Martinović i Šebetić su se ozlijedili, a Vekić očito nije bio taj, iako je bio na popisu. A mogao je biti Šime Ivić, nadajmo se možda i Jakov Vranković koji se s timom stopio prethodnih godina. Treba vidjeti što smo dobili od lijevih bekova Mamića, Šarca, Hrstića, što od njih očekujemo uopće, te realno postaviti situaciju, baš kao i na krilu gdje Mandić ipak nije superman, premda tako ponekad izgleda. Puno toga se može postaviti da bismo si olakšali posao.

Ovakva Hrvatska u Parizu može napasti čak i Francusku, da si ne lažemo, ali je važno znati da za to trebamo biti zdravi, u komadu, da za pripreme za turnir neće biti posebnog vremena, da nećemo moći plasirati novitete, koje ćemo moći dati u pripremama za Tokio. Pariz jednostavno treba odraditi punim gasom i sve nakon toga bit će puno puno lakše. Hrvatska to može!

Linker
14. studeni 2024 01:58