Vjerojatno je da većina promatrača ne bi imala ništa protiv da 15. lipnja protiv Španjolske starta sljedeća Dalićeva jedanaestorica: Livaković - Stanišić, J. Šutalo, Gvardiol, Sosa - Brozović, Modrić, Kovačić - Kramarić, Budimir, Perišić. Što je obilježje ove startne postave koja, više manje, doista može biti blizu izbornikovim idejama (pogotovo ako se oporavi Perišić)?
Prije svega u pitanju je dob, koja u prosjeku iznosi 30 godina. Šest igrača iz te postave bit će +30, uz vječnog Modrića koji će biti na pragu 39. godine. Nema dakle dvojbe da bi ova postava bila vrlo iskusna, a je li ona odveć star(ij)a za konkurentnost na Europskom prvenstvu u Njemačkoj?
Pogledali smo neke uspješne jedanaestorice iz prošlosti radi načelne usporedbe. U borbi za broncu 1998., Blažević je izišao na megdan Nizozemskoj s momčadi prosječne dobi 30,2 godine, te sa 7 igrača +30 (Ladić, Štimac, Jarni, Soldo, Boban, Asanović, Šuker) i pobijedio je 2:1.
Dva desetljeća kasnije Vatreni su sa Zlatkom Dalićem istrčali u finalu Mundijala u Rusiji, te su protiv Francuske nastupili s postavom čija je prosječna dob bila 29,4 godine. Pritom je u startnih 11 bilo pet +30 igrača (Subašić, Strinić, Modrić, Rakitić, Mandžukić). Hrvatska je poražena 2:4.
Četiri i pol godine nakon fantastičnog srebra u Rusiji, Dalićeva Hrvatska se “ponovila” u Kataru. U zimskom periodu Mundijala osvojila je drugo brončano odličje, igrajući odlučujući dvoboj s Marokom u postavi prosječne dobi 28 godina. Među starterima je bilo tri igrača +30 (Modrić, Perišić, Kramarić).
Prosjek od čak 44 nastupa
Uzimajući, dakle, načelno tu usporedbu dobi možemo zaključiti da bi i spomenuta vatrena postava za start idućeg Eura mogla biti slične konkurentnosti. Ili, možda je bolje reći, s obzirom na javni dojam kako je vatrena škvadra prilično ostarjela, kako njene godine ne bi trebale biti značajan problem u kontekstu ambicije. Naravno, pitanje je tko će biti u udarnoj postavi protiv Španjolaca, koji će igrači biti prve alternative, odnosno hoće li mlađi igrači u rosteru za Euro dobiti dovoljno prilike za igru te time značajnije “pomladiti” prosjeke.
Dvojbeno je i koliko je uputno uzimati kontekst ‘98. u predviđanju mogu li slični dobni okviri osnažiti tezu onih koji tvrde da su godine tek broj kada se ističu ambicije. Razlika u dinamici nogometa iz 1990-ih i danas je značajno različita. Igra se brže, okomitije, igrači su spremniji. No, točno je i to da je takav intenzitet, u korelaciji s nemjerljivo većim brojem utakmica (napora) u odnosu na 1990-e (pa i prvu dekadu 2000-tih) doprinijelo činjenici da pogotovo jače reprezentacije dolaze na velike turnire prilično iscrpljene. Njihovi su igrači najviše potrošeni u klupskim natjecanjima, iako i druge reprezentativne selekcije imaju puno igrača koji odrađuju iscrpljujući ritam “post-covid” kalendara.
Mnogi će analitičari, između ostalog tretiranja dobnih okvira, ukazivati kako su još dva faktora bitnog utjecaja na učinke. Prvo činjenica da su turniri sasvim druge dinamike i potrošnje u odnosu na kvalifikacije te da je iskustvo u igranju istih vrlo važan. Ne samo u tehničkom pogledu natjecanja, nego i u doziranju energije tijekom turnira te faktoru samopouzdanja. Dakle, uz one kvalitetne selekcije koje su mlađe, poletnije i mogu bljesnuti upravo na “tom” turniru, šansu za dobar rezultat uvijek imaju i one selekcije koje su moguće i starije, ali su istodobno jako iskusne. Puno tih faktora može utjecati na nečiji nastup...
Ono što u kontekstu Hrvatske možemo ukazivati, to je sigurno ogromno iskustvo. Možda je u kontekstu reprezentativne prekaljenosti vatrena selekcija uvjerljivo iznad ostalih. U usporedbama aktualnih ožujskih rostera sudionika Eura u Njemačkoj, Hrvatska ima skupinu 25 pozvanih igrača koji su skupili čak 1106 nastupa, što je na 25 igrača u prosjeku 44 partija. Sljedeći su Portugalci koji imaju s 31 igračem 1062 nastupa, u prosjeku 34. Naši suparnici u grupi, Talijani imaju 473 nastupa s 28 igrača (prosjek 17), Španjolci 461 s 26 igrača (prosjek 18), a Albanija ima 653 nastupa s 26 igrača (prosjek 25). Francuzi su na 599 (23 igrača, prosjek 26 nastupa), Englezi na 711 (26 igrača, prosjek 27 nastupa) i tako dalje. Što je veći broj nastupa logično je tretirati momčad iskusnijom, ali i starijom. Unutar naše grupe, dakle, bit ćemo i najstarija momčad, ali i najiskusnija po pitanju velikog turnira.
Viša razina uigranosti
Svatko se naravno hrabri onim prednostima koje ima, računajući da će njima kompenzirati manjkavosti. Na stranu temeljna vrijednost kadra i kvaliteta forme, odnosno zdravstvena situacija, Hrvatska može računati na višu razinu uigranosti momčadi, na iskustvo igranja velikih turnira (utakmica), na uobičajenu i, u odnosu na druge selekcije, rijetko tako izrazitu motivaciju igrača u reprezentaciji. Hrvatska međutim ima neki drugi trend koji u kontekstu natjecateljske ambicije postaje problematičan. Naša reprezentacija naime “gubi” igrače više kvalitete po putu, a obnova kadra je sve “tanja”. Činjenica da u kadru 25 Dalićevih izbora imamo 8 igrača koji su deset i više godina reprezentativci, pa 7 koji su više od pet godina, a 8 manje od pet godina (plus Kotarski i Labrović koji još nisu debitirali za A-reprezentaciju), odaje da obnova Vatrenih ima značajnih zastoja na planu kvalitete. Od igrača uključenih u posljednjih 7 godina etablirali su se kao starteri tek golman Livaković i Gvardiol.
Ostali priključeni akteri od 2017. (Juranović, Majer, Ivanušec, Vlašić), Ćaleta-Car (od 2018.), Petković (2019.), Budimir, Pongračić (2020.), Ivušić, Sosa, Stanišić (2021.), Erlić (2022.), Marco Pašalić (2023.) nisu iskoračili u kontinuitet startne pozicije i potvrdu etablirane vrijednosti.
Nakon Eura veliki izazov
Analitičari iz Italije i Španjolske, koji u stopu prate aktivnosti Hrvatske pred Euro, upravo na planu “starih vrijednosti” Vatrenih temelje svoje recenzije. Ističu kako je stara garda i dalje ključna vrijednost Hrvatske, ali su svi oni relativno stariji u odnosu na prošle turnire. Španjolci su istaknuli da je u listi 25 za Egipat Zlatko Dalić pozvao 9 igrača s preko 50 nastupa, a da samo 7 kandidata imaju do deset nastupa, od toga su 3 golmana koji ne dolaze do izražaja pored nedodirljivog Livakovića. Time se ukazuje uvjerenje kako Hrvatska nema čime iznenaditi konkurenciju, da ona ostaje tehnički prepoznatljivo snažna, ali da će s ipak starijim vedetama teško pratiti ritmove i intenzitete igre poslovično ambicioznih i mlađih selekcija.
Mi se, ponavljamo, možemo uzdati u kvalitetu igrača koji i s plus 30 godina iskazuju velike vrijednosti. Nekako smo uvjerenja da dob neće biti presudan (odnosno negativan) faktor određenja uspješnosti Hrvatske na Euru 2024. Prije će odlučujuće konotacije imati (turnirska) energija reprezentativaca u lipnju te organizacija igre koja treba zamaskirati limite, a doprinijeti vrlinama naše selekcije. To sve skupa ne mijenja zabrinutost za konkurentnost Vatrenih u skorašnjoj eri koja će donijeti silazak sa scene velikana kao Modrić, Perišić, uz druge +30 reprezentativce, koji su doprinijeli da se u proteklih pet i pol godina ostvare fantastični iskoraci. Prilagodba toj eri, uz vjerojatni pad statusa protagonista na velikim turnirima, bit će iznimno veliki izazov za hrvatsku nogometnu familiju...