Već podosta dugo objave reprezentativnog spiska Zlatka Dalića nisu medijski ni u najavama, a ni u odjecima sočno (čitaj: plodno za polemike) štivo. Izbornik je navikao javnost na ono čemu nije baš sklona, a to je više manje složnost s izborima igrača. Zato je u ponedjeljak formalno preliminarni, a praktično završni odabir kandidata za nastup na Europskom prvenstvu bio običan dan u uredu za sve.
Predvidljiv odabir ima samo jednu nesigurnost, a to je zdravstveno stanje na dan 3. lipnja. Tko od pozvanih tada nije 100 % fit, riskira otpadanje s popisa putnika. Jedini izuzetak je Ivan Perišić, koji sigurno nije i neće biti u potpuno fit stanju, ali njegove kvalitete uz zasluge garantiraju njegovo prisustvo u Njemačkoj. Imati ga na klupi već je dobra injekcija samopouzdanja vatrenoj grupi.
Homogenost reprezentacije
Zlatko Dalić je u svojih šest i pol godina stolovanja svoju filozofiju vođenja te grupe temeljio upravo na tom, kolektivnom duhu te homogenosti reprezentacije. Zato ne čudi što u pravilu prednost kod kandidata konkurenata dobivaju oni koji su od prije, ili duže dio reprezentativne grupe. Ivušić, Labrović ili Kotarski, jedna od tih dilema (više po medijima) tako je i dobila epilog.
Kotarskog Dalić tretira perspektivom, iako je od Labrovića mlađi tek četiri mjeseca, a brani odlično u jačem klubu i natjecanju. Slično je Dalić odabirao i po drugim linijama.
Realno gledano na ovom popisu je 17-18 sigurno najkvalitetnijih igrača koje Hrvatska ima, a ostali su različitih nijansi u odnosu na konkurente. Dakle, netko može kazati da mu se viša sviđa jedan ili drugi golman, jedan ili drugi stoper ili veznjak, ali malo tko će pronaći argumente da netko (odabrani) ne bi smio biti na popisu prije drugog.
Dalić je prilično dao naslutiti svoje ideje odabirom po linijama. U obrani osam imena, ali samo jedan nominalni lijevi bek (Sosa) jasno ukazuje da će Joško Gvardiol igrati na toj poziciji. Njegove dobre ofenzivne role u Manchester Cityju sugeriraju nove napadačke opcije i za Vatrene, iako je organizacija Guardioline i Dalićeve igre posve različita. Na popisu je devet veznih igrača dijelom zato što se neki od njih opcije za krilne pozicije (Mario Pašalić, Ivanušec, Majer), ali i zbog dvojbenog statusa Nikole Vlašića. Koji je nakon vrlo dobre sezone u Torinu imao peh s ozljedom donjeg dijela trbušnog zida i činilo se da je izgubljen za Njemačku.
S obzirom da igru bazira na eksplozivnosti, pitanje je kako će mu tijelo reagirati pod punim naporom.
U napadu ima šest imena, po dvije devetke, dva krila i dva polivalentna napadača kao Kramarić i Perišić. S obzirom da je Perišić rekonvalescent, da je Pjaca više manje tek spojio kontinuitet igre, logično je da Dalić nije pozvao još jednog oporavljenika, Mislava Oršića. Uvjerljiv je dojam da će Petković i(li) Budimir, uz Kramarića biti sigurni na dvije od tri napadačke opcije, dok će se ostali (Perišić, Pjaca, Ivanušec, dva Pašalića) rotirati ovisno o situaciji kako u startnoj postavi tako i tijekom igre...
No dobro, to će se iskristalizirati kroz dvije prijateljske utakmice, sa Sjevernom Makedonijom (manje, jer će biti nekompletni) i Portugalom (više). Ostavimo li učinke s tih utakmica za pokazatelje daljnje analize što bi Zlatko Dalić mogao pripremiti za Španjolsku 15. lipnja, u ovom trenutku Vatrena ponuda za Euro ne nudi bitne novosti u kontekstu dinamike igre. Ako ćemo realnost staviti u prvi plan, status nove limfe vatrenom krvotoku uvjetno mogu biti dva beka. Joško Gvardiol i Josip Stanišić imali su vrlo dojmljive role u Cityju i Bayeru, čak i po pitanju efikasnosti.
Ono što je uvjetno po tom pitanju je način igre, jer Gvardiol i Stanišić su često igrali u sustavu s tri braniča. Gvardiol više na boku, sa zadatkom da igra visoko u otvaranju, praktično kao lijevo krilo. Stanišić je češće bio stoper u liniji tri, nego desni bočni. Uzimajući u obzir njihovu kvalitetu i polivalentnost prilagodit će se poziciji, ali je pitanje koliko će biti učinkoviti u sustavu Vatrenih. Na tom planu, objektivno rečeno, Hrvatska ne može ponuditi nešto novo. Ona ima definiranu dinamiku, težnju za posjedom i kombinatorikom kao glavnim alatom da bi se gradila završnica. Hoće li to biti u 4-3-3 ili 4-2-3-1 ta dinamika se ne može promijeniti. Brzina i dalje ostaje ograničeni faktor te kompozicije, pogotovo ako Perišić ne bude iskoračio u formi. Moguće je da bi se igra mogla ipak nešto ubrzati ako bi Gvardiol i Stanišić uspjeli klupski gard u svojim nastupima prenijeti u reprezentaciju.
Nema iznenađenja
Sve u svemu nema iznenađenja u ovom trenutku reprezentacije, ni u izborima Dalića, ni u očekivanim taktikama i potencijalima, ali niti u očekivanjima javnosti. To što nema nekih velikih prijepora oko izbora je s jedne strane dobar pokazatelj spremnosti i zdravlja naših najvažnijih i najčešće uključenih aktera. No, s druge strane je činjenica da manjak novosti ukazuje da se reprezentacija sporo revitalizira novom energijom te posljedično novim taktičkim odlikama. Ima mladih snaga (Marco Pašalić, L. Sučić, Baturina...) ali uvjerljiv je dojam kako će biti (još) sporadična alternativa, kao i većina s pretpoziva, taman ako i netko dobije mjesto u avionu za Njemačku. Dalić je i na tom polju odabira iskazao svoju želju i naviku da bude i “političke nogometne korektnosti”.
Kako god izbori djeluju logični, a u ovom društvu nelogičnosti odjeci će kao i uvijek biti temeljeni na rezultatima, bez obzira na težinu izazova i realne šanse.