Nakon što je sedam-osam godina, uz 4-2-3-1 opciju, bila prepoznatljivim taktičkim pristupom, vatreni sustav 4-3-3 se u Njemačkoj pokazao predvidljivim za suparnike. Pogotovo što je ta opcija, za razliku od prošlih turnira, bila opterećena padom forme ključnih igrača i to “šestice” Brozovića, “osmice” Modrića i jedinog bržeg i prodornog bočnog igrača, Perišića. Sukladno specifičnoj težini tih igrača za potencijale reprezentacije, nije čudno da se ona pokazala deficitarnom u kvaliteti igre i (momčadske) trke.
Kao i uvijek kod nas, negativni epilozi nakon utakmica, a posebno velikih turnira, aktualiziraju pitanje promjena. Odnosi li se to tipično za izborničku dužnost ili igrački kadar, onda smo u standardima analiza. Odnosi li se to na sustav igre i prilagođavanje istog potencijalima kadra, tada te analize i nisu toliko česte. Možda je ovo prilika da se promjene faktori “promjena”. Tim prije što je HNS kroz riječi predsjednika Marijana Kustića potvrdio izbornika Zlatka Dalića za sljedeći ciklus. Posljedično je izbornik potvrdio povjerenje u svoje najiskusnije igrače. Naposljetku, i javnost je sve složnija da ovaj kadar iz Njemačke, njih 26, uz još tri-četiri imena, jest ono najbolje što Hrvatska ima. U ovom trenutku. Hoće li se do Mundijala 2026. nešto “dramatično” promijeniti pa će se pojaviti neki novi posebni igrački potencijali? Nikad ne reci nikad...
Kako god, aktualizirala se tema o igri s tri braniča u posljednjoj liniji. Podsjetimo se, taj je sustav rabio Miroslav Blažević s prvom generacijom Brončanih u 1990-im godinama. Vrhunac te priče bio je u Francuskoj ‘98. kad se osvojilo treće mjesto. Drugi izbornik koji je pribjegao liniji s trojicom je Zlatko Kranjčar, čija je reprezentacija ciklus 2004. - 2006. odigrala u postavci 3-4-1-2. Između toga bio je Mirko Jozić, koji je kombinirao obje varijante (3 i 4), a zajedničko je uz Barićev ciklus (2002. - 2004.) da je rezultat bio neuspješan. Doduše, Kranjčarov kvalifikacijski put bio je atipično uspješan za vatrene cikluse, ali u Njemačkoj na Mundijalu bilo je to jalovo nastupanje...
Važne dubioze
U nogometu se sustav praktično definira temeljem tog obrambenog izbora. Ili četvorka u posljednjoj liniji, pa niz verzija (4-4-2, 4-3-3, 4-2-3-1, 4-1-4-1...), ili trojka (3-5-2, 3-4-3, 3-4-2-1, 3-4-1-2...) u raznim varijantama. Ključ izbora bi trebao temeljno počivati na profilu igrača s kojima raspolažete. U tom kontekstu, primjerice, sustav 4-3-3 Hrvatske bio je ograničen velikim manjkom krilnih igrača. Dalić je za njega optirao jer je vezni red (Brozović - Modrić - Kovačić) bio maksimalan u generiranju igre s posjedom i gradnjom napada. Sve ono što taj povijesno sjajan trio veznjaka nije mogao (izuzimamo Kovačića) pružiti na ovom Euru. Izbornik će morati čim prije, bez da čeka, razbistriti upravo tu dubiozu - ide li Modrić dalje ili ne, te hoće li Brozović pronaći motive i kontinuitet reakcije da se vrati u formu iz talijanskih mu dana? “Šestica” je jako važan broj u svim sustavima današnjice i tu Dalić treba čim prije definirati izbore te kasnija očekivanja od njih. Ukoliko bi Modrić ostao, sukladno njegovim specifičnim situacijama, pozicioniranje na “šestici” bilo bi i logično i ako Brozović bude izvan forme, imperativno. Pogotovo uz Kovačićev doprinos u defenzivnom dijelu praktično kao druge “šestice”, ali s jasnim zadacima da u otvaranju bude “osmica”...
Odluke koje se čekaju
No, dobro, to su odluke koje se čekaju. Neovisno o njima, već se sada može izbornik opredijeliti za taktičke promjene jer kadar će najesen biti više-manje isti. Liga nacija treba biti natjecanje u kojem će se te promjene usvajati i uigravati. Je li to možda igra s tri braniča? Činjenica jest da Hrvatska sada ima na raspolaganju veći broj kvalitetnih centralnih braniča. Gvardiol, J. Šutalo, Stanišić, Erlić, Pongračić, pored veterana Vide, te sa pretpoziva Ćalete-Cara. Dobar dio njih igra po klubovima u takvom sustavu, stalno ili povremeno, pa im taj taktički dril ne bi trebao biti “nauka”. Naravno, igrati u klubu je jedno, a u reprezentaciji drugo, prije svega zbog manje vremena za uigravanje u okupljanima nacionalne vraste. No, zato postoje utakmice (Liga nacija) i ta okupljanja da se teše taj izbor. Istini za volju, ako stožer nije uvjeren da je to pravilan izbor i da vrijedi truda kako bi se što bolje istesao, ili nisu baš vični prezentaciji tih zahtjeva, onda niti ne treba ulaziti u takvu vrstu promjene.
Postoje plusevi i minusi tog izbora. S trojkom se pozicionira tri stopera, od kojih jedan djeluje kao libero pored dva koji motre na napadače i dupliraju bočne pozicije. Naši stoperi su prilično dinamični, tehnički solidni, što onda dopušta, jednom kad se uigraju, da igraju višu obranu. Takav pristup onda smanjuje obim terena kojeg moraju pokrivati vezni (1-2, s još dva bočna), samim time i napore, koje se može više koristiti u ofenzivi. Isto tako, u defenzivnom smislu, s 5 igrača, uz 2 ili 3 veznjaka, blok ispred golmana je čvršći. U ovom sustavu su prevaga bočni igrači, kojima je zadatak pokrivati 60-70 metara na strani, u oba pravca. Za taj zadatak nužno je da su trkački jaki, izdržljivi (moć ponavljanja), da se znaju pozicionirati ovisno o dinamici igre te da imaju i solidno tehničko znanje. Perišić je, primjerice, napravio veliki iskorak u 3-5-2 Conteova Intera jer ima sve navedene potencijale. Kakav će biti dalje, vidjet će se, ali kao lijevi bočni Perišić je donedavno bio vrh. Isto tako, Borna Sosa je najbolju formu iskazivao u Stuttgartu kad je igrao lijevog bočnog u 3-5-2 ili 3-4-2-1. Statistika kaže da je postigao pet pogodaka, ali je imao 35 asistencija unutar 115 nastupa. Na desnoj strani i Stanišić i Juranović su imali iskustva u istoj varijanti. Stanišić je kod Xabija Alonsa bio i desni stoper i desni bočni, te je odlično odrađivao role u uigranom sustavu Bayera. Juranović ima hitrinu i izdržljivost, ako je u ritmu bez teškoća može biti na obje strane bočni igrač (vezni).
Nešto novo
U novom sustavu Dalić bi mogao iskoristiti veći izbor ofenzivnih veznih koje ima, a pokriti manjak krila i hitrine “devetki”. Vlašić je odličan u Torinu kao polušpica iza “devetke”, isto vrijedi za Kramarića, Marija Pašalića, a i Luka Sučić se u povremenim Red Bullovim opcijama (3-4-3, 3-4-2-1) dobro snalazio...
Naravno da je ključno ono što izbornik misli kao taktički izbor, pa ako nije uvjeren ili mu ne leži takav sustav, nema smisla niti da se upušta u eksperimentiranje. No, Hrvatska mora ponuditi nešto novo, drugačije, jer dosad je dobro kompenzirala deficite (brzina, krila, “devetke”) kroz igru. U Njemačkoj se vidjelo da te adute kompenzacije gubi i da zato ti deficiti dolaze do jačeg izražaja. Sukladno profilima igrača u kadru često se najjasnije definiraju taktički izbori...