Kristijan Detić, navijač koji se pješice zaputio od Črešnjeva do Berlina, stigao je u njemačku prijestolnicu oko 18 sati. Na put do Njemačke zaputio se 26. svibnja, a točno 20 dana kasnije došao je na odredište, dočekan je u restoranu Remvi, mjestu gdje se okupljaju Hrvati u početnim danima Eura.
Video: Tomislav Juranović
Prvi dojmovi, kako je bilo, kad ste stigli u Berlin?
- Stigao sam danas, ne znam točno, ali u 13 sati i 14 minuta, ha-ha.
Vidjeli smo da ste pustili suzu kad ste stigli u Remvi...
- Jesam, jesam... I trenutno sam na rubu suza. Sad sam na minus 10 fizički, psihički... Još uvijek nisam svjestan toga što sam učinio, ali polako.
Idete li na utakmicu protiv Španjolske, imate kartu?
- To me pitalo već milijun ljudi, ha-ha. Imam karte za sve tri utakmice, s tim da ću sad javno svima reći da sam za treću utakmicu poklonio ulaznice. Stvarno sam razočaran s ovim preprodavačima što prodaju karte po 500, 600 eura. To za mene nisu ljudi. Bio sam te sreće da sam dobio karte za sve utakmice, ali na zadnjoj utakmici u Leipzigu neću biti zbog nekih obiteljskih obaveza i poslovnih stvari te sam poklonio karte svom bratiću.
Kad vam je bilo najteže, jesu li postojali trenutci kad ste htjeli odustati?
- Nisam planirao odustati niti u jednoj sekundi. Dosta dobro sam sve isplanirao... Što se tiče najtežih etapa, ne znam... Pratila me kiša nekoliko dana kad sam ulazio u Njemačku iz Austrije. Hodao sam po kiši i stigao sam u Passau potpuno mokar. Imao sam odjeće za tri dana, sve je bilo mokro, ali sva sreća da mi se javila jedna obitelj koja me je ugostila. Kad sam se probudio, čovjek mi je rekao da je osam kilometara od mene poplava. Išao sam u Regensburg, sjeo na vlak i nekih 40-ak kilometara vozi oda to sve izbjegnem, išao sam prema češkoj granici da izbjegnem poplave, promijenio sam rutu i zato sam stigao u petak, a ne u subotu.
Recite nam, koliko je to pari tenisica?
- Jedine su ove koje nosim na sebi, ha-ha. Nove su kupljene prije nego što sam krenuo. Nije toliko do njih, ali mislim da nije pristojno da sad skinem tenisice i čarape i pokažem stopala. Nakon 10 dana imao sam 17 žuljeva. Kad sam stigao 10 kilometara do Berlina, istuširao sam se, legao u krevet i nabrzinu izbrojao 27 žuljeva. Baby puder me sačuvao, Voltaren gel na mišiće...
Nadam se da vam neće pasti na pamet ovaj pothvat kad ćete ići u Ameriku, Kanadu i Meksiko (SP 2026.)...
- To ćemo ostaviti za sljedeće prvenstvo...
Vaša priča inspirirala je izbornika, je li Vam se javio netko iz Saveza?
- Prvo ponavljam da sam snimio video prvi dan o ovome, ljudi moraju znati da nije riječ ni o kakvoj okladi, već samo želja za avanturom. Kome god sam to pričao, rekli su da sam lud... Ako Bog da, nadam se da ću dobiti poklon - dres hrvatske reprezentacije s potpisima svih igrača. Ako ljudi ne vjeruju u ovu prvu priču, možda povjeruju u ovu drugu.
Kako je obitelj reagirala na ovu odluku?
- Ja sam to početkom godine stavio sebi u glavu i tada je to znalo troje ljudi, krug najbližih osoba. Rekao sam da nikome ne govore dok ne budem 100 posto siguran, da ću onda ići u javnost s tim. Napominjao sam da neću u medije, a sad vidim da bez toga ne ide, ha-ha... Najveći je problem bila žena, njoj sam to prezentirao tri tjedna prije polaska. Ipak, dobro sam prezentirao pa me pustila, ha-ha.