Nakon što je eliminirana u grupnoj fazi EURA, za reprezentaciju Hrvatske slijedi novi natjecateljski ciklus. Za dva mjeseca starta Liga nacija, a u proljeće iduće godine Vatrene očekuju kvalifikacije za Mundijal 2026. U njima će biti 12 grupa s po 4 ili 5 selekcija, a samo prvi ide direktno na SP. Dvanaest drugoplasiranih i 4 iz Lige nacija koji nisu izborili Mundijal, igrat će play off turnire, 4 reprezentacije u 4 grupe, a samo prvi stječe pravo nastupa na SP-u.
Europa će dati 16 od 48 sudionika, što je tri reprezentacije više nego u prethodnom ciklusu...
Aktualni europski turnir stigao je do polufinala. Španjolska i Francuska, Nizozemska i Engleska borit će se za finale odnosno titulu prvaka. Sve opcije su otvorene, a ako sudimo po dosadašnjim učincima, Španjolska je pokazala najviše. No, na ovoj razini natjecanja stvari se mogu promijeniti, i to bitno, unutar jedne utakmice...
Možda i najlošiji turnir
Hrvatska je, nakon deset godina (od Brazila 2014.) prvi puta osjetila nelagodu ispadanja u grupi. Po analitičkim pokazateljima, u Njemačkoj su Vatreni odradili jedan od, a možda i najlošiji natjecateljski kontinentalni turnir. Samo jednom se od prethodnih 6 nastupa na EURU dogodilo da nije ostvarena niti jedna pobjeda. Bilo je to u Portugalu 2004, kada je izbornik bio Otto Barić. Tada su Vatreni odigrali s Francuskom 2:2, Švicarskom 0:0 i Engleskom 2:4. Uz to je i gol razlika sada bila lošija za jedan pogodak (4:3). U kontekstu poraza izravnati je najveći gubitak, 0:3 iz 1996., ali je ondašnji pad protiv Portugala bio nebitan (već se prošlo grupu), u odnosu na 0:3 u Njemačkoj sa Španjolcima...
Kad stavimo u relaciju učinak naše reprezentacije na aktualnom EURU, s polufinalistima, kakvi su odnosi?
Prije svega treba kazati da su Francuska, Engleska, Španjolska i Nizozemska nogometne velesile koje imaju zajedničko osvajanje EURA i(li) Mundijala. Prvaci svijeta bili su Francuzi (2), Španjolci i Englezi (po 1), a naslov prvaka Europe slavili su Španjolci (3), Francuzi (2) i Nizozemci. Pri tom Englezi su bili finalisti EP-a 2021, a Nizozemci su izgubili čak 3 finala SP-a...
Hrvatska je, sa svojih oko 4 milijuna stanovnika, uspjela u kratkoj povijesti ostvariti fantastične dosege, i to finale SP-a 2018, te dvije bronce (1998/2022), uz jedno finale Lige nacija. Na EURU, međutim, Hrvatska je najdalje išla prolaskom grupe (4 od 7) te padom u prvom eliminacijskom kolu. Što je potvrda određenih limita potencijala za veće EURO domete, bez obzira što su 1996. i 2008. bili blizu ulaska u polufinale. Oni su se u najizrazitijoj formi pokazali u ovom izdanju EURA.
Manjak ritma
Prvi i najvažniji limit hrvatske reprezentacije u Njemačkoj bio je onaj kojeg doživljavamo kroničnim - manjak ritma! Preciznije rečeno, Hrvatska nije imala intenzitet u igri kojim bi mogli nametnuti svoju tehničku vrijednost suparnicima kao što su Španjolska, pa čak i ova slabašna Italija. Štoviše, Hrvatska je tek u dijelu utakmice nametnula ritam Albaniji koja je, objektivno gledano, ipak niže razine vrijednosti u odnosu na Vatrene.
Zašto je to tako? Već su se tomovi analiza fokusirali na ključni deficit brzine hrvatskih reprezentativaca. No, u 30 natjecateljskih godina Vatrenih to je bio standard, koji se tu i tamo kompenzirao pojavom igrača kao Jarni, Bokšić, Olić, Rebić, Perišić, Oršić, koji su imali hitrinu i prodornost. Kad bi se poklopilo eru takvih "specijalista" s mnogim tehnički sjajnim igračima, ali i kvalitetnom organizacijom igre, onda su Vatreni natjecateljski djelovali vrlo dobro. Ne samo u prilici osvajanja medalja, nego i dobrim nastupima na EURO 1996, 2008, 2012 i 2016...
Tri manjkavosti
U Njemačkoj je sada Hrvatska imala igrače koji su tehnički vrlo kvalitetni, ali u tri utakmice do punog su izražaja došle tri velike manjkavosti. Prvo je manjak hitrine, drugo je fizička ispuhanost i treće taktička neorganiziranost. Ako je manjak hitrine više standard nego izuzetak, onda je vrlo dvojbeno zašto je reprezentacija djelovala bez energije na EURU i fizički manjkava. Još je čudnije kako se mogla dogoditi taktička neorganizacija, koja je u krešendu kroz tri utakmice dobivala obrise taktičke nediscipline odnosno neispunjavanja temeljnih zadataka.
Zbog tih je tri deficita Hrvatska ovaj put upisala loš nastup. Na tehničkom planu nije se ništa bitnije promijenilo i Hrvatska nema što posebno zavidjeti polufinalistima ovog EURA. Naši su tehnički kvalitetni igrači nametnuli posjed i Španjolskoj, i Albaniji te bili "tu negdje" s Italijom. Problem je što te izvorne prednosti Hrvatske nisu imale prevagu u odnosu na spomenute manjkavosti. Zato nas je visoko porazila Španjolska, zato nas je Albanija kaznila golom u petoj minuti sučeve nadoknade, odnosno Italija u osmoj minuti.
Što se u kontekstu tih manjkavosti dade ispraviti u ciklusu za Mundijal 2026? Najteži dio je onaj o brzini jer je u Hrvatskoj i dalje manjak igrača brzanaca. No, na planu taktičkog reda i organiziranosti, fizičke spreme i posljedično ubrzanja igre mogu se napraviti veliki iskoraci.
Uostalom, Hrvatska ima to iskustvo iz proteklih 7-8 godina, u obje varijante, pozitivnog (više) i negativnog predznaka.
Izbornik Zlatko Dalić neće moći izmisliti nekog brzanca. No može slagati reprezentaciju od igrača koji su motorički življi, s više energije i mogu kroz snagu kolektivne igre zamaskirati fizičke deficite u odnosu na jače. Tako se može gajiti ambicija da im se kvalitetnije suprotstavi i nametne svoje vrline, kao što je tehnička vrijednost. Ona, naravno, mora biti brža u promišljanju i izvedbi, jer se tako nadoknađuje manjak brzine za okomitost. U konačnici da bi se sve to ostvarilo Dalićeva Hrvatska će morati biti fizički spremnija, bitno organiziranija, taktički discipliniranija i definiranija... sve ono što nije bila u Njemačkoj!