Teško se ovako na prvu sjetiti kada je Hrvatska izgledala nemoćnije u nekoj natjecateljskoj utakmici kao u prvom poluvremenu večerašnje utakmice u Osijeku. Iako su u završnih pola sata, nakon trostruke izmjene, Vatreni podigli ritam i agresiju te u valovima napadali turski gol, gosti nisu ni trenutka izgledali u panici.
Nakon izvanrednog im prvog poluvremena te dobrih 15 minuta drugog dijela, povukli su linije 15-20 metara u zgusnuti defenzivni blok te se fokusirali na čvrstu obranu i prijetnju iz brzih kontranapada. U pobjedi Turske lako se prepoznao rukopis talijanskog trenera, koji dolazi iz nogometa u kojem se vrlo detaljno uče taktičke varijante, organizacija igre i plan kako je odraditi kada dinamika utakmice nameće korekcije. Montella je od početka imao jasnu ideju. Očito je procijenio da je ključno blokirati vezni trio Vatrenih da bi suparnika uveo u probleme razvoja igre i posljedično otupljivanje ofenzivne igre. Učinio je to tako da je svoju formaciju, u većem dijelu bez lopte postavljenu u 4-4-2, dignuo visoko i gotovo sa 4-5 igrača u prvoj liniji presinga primoravao braniče Hrvatske na duga dodavanja. Ona su bila laki plijen za vezne i defenzivne turske igrače, jer su pogotovo u prvom dijelu s agresijom, pravovremenim ulaskom u duele i visokim intenzitetom "pojeli" domaće. Svaka osvojena lopta bila je potom brzo dijagonalno ili okomicom upućena u vrh napada, gdje je neuhvatljivi Yilmaz, uz pomoć brzog Akturkoglua i asistenciju Calhanoglua, lomio prilično konfuznu posljednju liniju Hrvatske. Tako je i pao gol, kad je izvanredni Yuksek nakon presječene Brekalove paralele odmah dugom loptom u prostor uposlio Yilmaza, a ovaj je sa centra nadmudrio Gvardiola i pobjegao, te potom iskoristio potpuno nejasan izlet Livakovića sa gola.
Turski gol bio je logična posljedica nadmoći gostiju, koji su do tada već imali 2-3 zicera koje je Livaković neutralizirao. Ujedno je taj gol bio jasan koliko neočekivan odraz nemoći Hrvatske. Taj osjećaj smo već zaboravili. Očekivalo se da će izbornik Dalić reagirati već nakon toga sa taktičkim korekcijama da bi se došlo do poluvremena bez dodatne štete. Bilo je vidljivo da Turci imaju prevlast u sredini terena, gdje je Montella koncentrirao svoje snage. Na naš tri vezista bilo je 4 i katkad pet vezista Turske, stoga je logično da su dominirali. Agresivnošću, presingom Montellina je momčad izazvala blokadu Vatrene postave i bilo je čudno da Dalić nije mijenjao već u poluvremenu. Pogotovo aktere u ofenzivi. Koliko je to bilo potrebno vidjelo se kad su ušli Majer, Petković i Vlašić, jer se nakon toga cijela igra Hrvatske podigla u ritmu, poravnali smo aktere u sredini terena i primorali Tursku da se zgusne u defenzivi. Montella je, kao pravi predstavnik pragmatičnog talijanskog pristupa, izvadio i opasnog ali umornog Yilmaza, pojačao obrambene potencijale i do kraja su Turci izdržali ho-ruk pokušaje Vatrenih. Njihova je pobjeda zaslužena, a tehničko-taktička dominacija neočekivana, koliko i (posljedična) nemoć Hrvatske.