Nogomet kakav je nekada bio. Koliko god je u ova "luda", brza vremena još to uopće moguće, onaj iskonski, suštinski nogomet. Bez nepotrebnih dodataka koji ga do iznemoglosti komercijaliziraju, a navijače robotiziraju, pretvaraju u marionete. U dvije riječi - Union Berlin.

Kakav bi to dolazak u Berlin za bio bez posjete Unionu. Klub je to koji se opire većini trendova kojima stremi europski nogomet, i to vrlo uspješno. Klub čiji su navijači prodavali krv koju su donirali kako bi financijski spasili klub, koji su svojim rukama obnavljali stadion. Zaslužuju "respect" svakog pravog navijača, ma koji god vam klub bio u srcu. Zaista totalno drukčiji od drugih.

Nekadašnji niželigaš je 2019. godine prvi put od Ujedinjenja Njemačke izborio povratak u Bundesligu, a onda je klub bivšeg kapetana Hajduka Josipa Juranovića u sezoni 2023/24 igrao čak i Lige prvaka. Tijekom sezone 2022/23 bili su čak i na čelu Bundeslige, a sezonu poslije igrali protiv Real Madrida. Nakon promašenog penala Luke Modrića čak su i poveli (završilo je 2:3), ali taj san je ipak završio. Otriježnjenje je došlo u borbi za ostanak u Bundesligi ove sezone.

Očita razlika

Pod vodstvom hrvatskog trenera Nenada Bjelice koji ipak kraj sezone nije dočekao na klupi Union Berlin je izborio ostanak. Zbilo se to u ludoj utakmici zadnjeg kola u 92. minuti, golom Janika Haberera iz odbijanca poslije obranjenog kaznenog udarca Kevina Vollanda, za 2:1 pobjedu protiv Freiburga. A to je bio drugi obranjeni penal igrača Uniona na susretu jer jednog nije realizirao i hrvatski reprezentativac Juranović. Gdje god takneš, cijela priča oko Uniona je – "luda". No, vratimo se na početak. Dobro ne baš na početak kluba osnovanog 1966. godine, ali čiji korijeni sežu i daleko dublje. Vratimo se na onaj dio kako su navijači Uniona spašavali svoj klub.

Union je smješten u Istočnom dijelu Berlina, a razlika je i danas 35 godina nakon pada Berlinskog zida očita i golim okom, ne samo u arhitekturi, nego i bogatstvu. Unionov stadion An der Alten Försterei nalazi se u predjelu Berlina Köpenick (Treptow-Köpenick) koji je do prije stotinjak godina bio samostalan grad, prije nego što ga je Berlin širenjem "progutao". U prijevodu ime stadiona znači "Kod stare šumareve kuće", ali opet, nisam se baš nadao da ću na desetak minuta vožnje do stadiona iz automobila gledati konje na poljima.

Stadion i zaista izlazi iz guste šume. A ulazeći na stadion, kao da ulazimo u vremeplov. Vodič nam je i sugovornik Jacob Sweetman, djelatnik klupskog odjela komunikacija zadužen za engleski jezik. Jacob je Englez koji je svojedobno 2007. godine iz Brightona preselio sa suprugom u Berlin, inače navijač Ipswicha. Nikada prije toga nije ni čuo za Union. Pročitao je u novinama da taj dan igra Union utakmicu regionalne lige (treći rang natjecanja), otišao je na stadion i - zaljubio se. Kupio je sezonsku pretplatu. Ostao je ne samo kao navijač, nego na posljetku zadnjih godina i kao zaposlenik kluba. U početku je pisao o Unionu i općenito nogometu u Berlinu na engleskom jeziku, sada to radi samo iznutra.

- Lani sam intervjuirao Juranovića, radio prvi intervju s Bjelicom... - priča nam Jacob.

Tri od četiri tribine stadiona su namijenjene za stajanje zbog toga što navijači tako žele. Dok se s Jacobom penjem stepenicama tribine puca me nostalgija za nekadašnjim poljudskim sjeverom, a i navijači Hajduka na toj tribini su početkom travnja dali opet naslutiti da im više sviđa stajanje. Šalu na stranu, čovjek se ovdje osjeća kao da se vratio u osamdesete, početak devedesetih. Dođe ti da obučeš obrnuto okrenutu spitfajericu, popenješ se na štangu... A uz to Jacob priča kako je baš na tu branku Juranović zabio golčinu Ajaxu iz slobodnog udarca. Naježiš se.

Na toj tribini je i retro "semafor". Onaj što se pomiče ručno, sličan onome što ga je Hajduk nekada imao na Starom placu.

- Još uvijek radi! Čovjek otvori prozor i promijeni rezultat - objašnjava nam Jacob.

Union je utakmice Lige prvaka igrao na Olimpijskom stadionu, ali od UEFA-e je ipak dobio dozvolu da utakmice ostalih europskih kupova igra na svom stadionu. U Bundesligi je to stajanje nešto sasvim normalno. Kapacitet stadiona je oko 22 tisuće gledatelja.

- U planu je proširenje stadiona na kapacitet od 36 tisuća gledatelja – najavio je Jacob.

Na tu temu smo nastavili priču. Spustili smo se s tribine, na vanjski prsten stadiona. Tamo je postavljen spomenik s imenima svih navijača koji su 2009. godine sudjelovali u obnavljanju stadiona. Dio spomenika su i čak i alat i radna oprema, lopata, trliši, kariola..., sve autentična oprema navijača koji su gradili stadion svog kluba. Nije klub imao novca, a morao se obnavljati stadion. Uskočili su navijači, njih više od tri tisuće.

- Imali smo cement, željezo, ali ne i novac i radnike. Pa su navijači došli i obnavljali stadion. Uvijek možeš pronaći način.

Potražili smo i odgovor na pitanje kako funkcionira Union Berlin, u usporedbi s modelom funkcioniranja recimo Hajduka.

- Nitko ne može kupiti Union. To je nemoguće. Klub nije u vlasništvu članova, nije uopće tvrtka, ali postoji zbog članova. Članovi svake godine imaju skupštinu, na kojoj svaki član može prisustvovati. Bira se na njoj predsjednik, upravni odbor... - pojasnio je Jacob.

Predsjednik spasio klub

Znači teoretski svake godine možete izabrati novog predsjednika?

- Da, ali predsjednik (Dirk Zingler, nap.a.) je na čelu kluba skoro 20 godina. Spasio je klub kojem je prijetilo gašenje, bilo smo tada u četvrtoj ligi. S njim smo došli ovdje gdje smo sada, obnovili stadion, došli do Bundeslige, Lige prvaka, izgradili novi trening centar za mlađe kategorije i ženski sastav udaljen pola kilometra od stadiona... Bitno nam je bilo da ostane u ovoj četvrti jer je klub odavde. Jedna od najvažnijih stvari koje je predsjednik napravio je osigurao da je klub sada vlasnik zemljišta na kojem je stadion.

To je posebno važno i zbog toga što je Berlin i dalje u odnosu na ostatak Njemačke siromašniji dio, kao posljedica hladnog rata. Nema industriju, velike tvrtke, banke kao recimo Stuttgart ili München, koje bi možda stale iza kluba. No, turističko je središte, sjedište je vladinih institucija, veleposlanstava...

Kada se obnavljala nova tribina, da bi se to financiralo navijači su kupovali vlasništvo stadiona, dionice. Ali samo se prodavalo članovima. Za usporedbu, Union ima oko 66 tisuća članova. A tijekom cijele povijesti jedan veliki osvojeni trofej, kup Istočne Njemačke iz 1968. godine. Nije u trofejima sve.

- Članovi su vlasnici stadiona, ne kluba. Ako klub želi promijeniti ime stadiona u recimo neko sponzorsko, moraju se s tim složiti članovi kluba.

Taj scenarij baš i ne vidimo, s obzirom na njihov mentalni sklop to je praktično nemoguća misija.

- Na drugim stadionima se sve komercijalizira, čak imaju i sponzore za kornere. Kod nas na poluvremenu nema glazbe, nagradnih igara, sponzora... Naš omiljeni spiker Christian Arbeit (voditelj službe za medije, nap.a.), samo pročita rezultate ostalih susreta i obavijesti o preminulim navijačima. Prvu utakmicu ikada igrali smo u Bundesligi protiv RB Leipziga. Prije susreta navijači su mogli isprintati fotografije preminulih navijača koji bi voljeli da su dočekali taj dan i donijeli su ih na stadion. Podignuli ih prije početka susreta, bilo je baš emotivno. Liga je i njih ubrojila u službeni broj gledatelja na toj utakmici. To je taj osjećaj pripadnosti klubu, da je ovo obitelj.

RB Leipzig je klub koji zbog privatnog vlasništva predstavlja sve suprotno od onog za što se Union zalaže. U bivšoj državi to je bio Dynamo Berlin, koji je sada niželigaš. A Dynamo Dresden imao je potporu tadašnjih vlasti. Union je i tada bio svoj. Čak su s navijačima Herthe sa zapada bili nazvani "Freunde hinter Stacheldraht", u prijevodu "Prijatelji iza bodljikave žice". U međuvremenu se to promijenilo, pogotovo za mlađe generacije, ali i dalje to rivalstvo ipak nije tako intenzivno kao protiv Dynama ili antipoda RB Leipziga.

Da je Union poseban svjedoči i prošlosezonska promjena trenera. Bjeličin prethodnik Švicarac Urs Fischer bio je na klupi pet i pol godina. Prestao je biti trenerom nakon niza od 14 utakmica bez pobjede od čega 13 poraza. I nije smijenjen, nego su se sporazumno razišli.

Da je u pitanju Hajduk...

Da je u pitanju Hajduk, mislim da bi tri-četiri utakmice prije smjene bile maksimum strpljenja vodstva kluba – kazao sam Jacobu.

- Fischer je baš bio omiljen, ali rastao je pritisak, bila je to zajednička odluka. Stigao je Bjelica. Možda nije izdržao do kraja sezone, ali nas je spasio. A na kraju je bilo simbolike u tom golu u 92. minuti kojim je izboren ostanak – kazao je Jacob.

Još 2003. godine navijači su prodavali doniranu krv kako bi spasili financijski posrnuli klub. Može se često naići podatak da su tako prikupili milijun, a po nekim izvorima čak i milijun i pol eura?

- Ne znam točan iznos, ali to je predimenzionirana cifra s obzirom da se za jednu dozu krvi dobije deset eura. Tisuće navijača je darovalo krv, čak i neki navijači drugih klubova, ali ne više od pet ili deset tisuća. Dugovi su bili veći. To je bila važna financijska pomoć, ali važnija je bila poruka, ta akcija je odzvonila. To je privuklo pažnju na klub, pričalo se opet u Unionu. I danas još ljudi o tome pričaju. Kome god je to palo napamet, on je marketinški genij.

No, ni to nije sve. Navijači su 2014. godine na stadion donijeli kauče s kojih su gledali utakmice SP-a. A Union je nadaleko poznat i po navijačkom pjevanju Božićnih pjesama na Badnjak. Počelo je to 2003. godine s nekoliko desetaka navijača.

- Pokrenuo je to pokojni navijač Tino Czerwinski. Izgubili smo zadnju utakmicu godine i svi su otišli sa stadiona bez da je itko ikome poželio sretan Božić. To ga je motiviralo. Pedesetak navijača je došlo, ponijelo su grijanog vina, pivo. Htjeli su preskočiti ogradu, ali ih je zaštitar pustio na stadion. Pa je dogodine došlo još navijača. Lani je bilo 25 tisuća ljudi! Sada trebaš ulaznicu. Besplatne su, ali moramo paziti da se ne pojavi 50 tisuća ljudi jer bi nastao kaos.

Kazuje nam Jacob kako je Union apolitički klub, ali da svejedno vikar održi kratku poruku.

- Pjeva školski zbor koji od početaka nastupa. Christian Arbeit također svira trubu, kao i njegovi roditelji. To je obiteljska stvar, ovaj je klub jedna velika obitelj. Dolaze djeca, pale se svijeće. Nudile su se neke glazbene zvijezde koje su željele nastupiti, ali odbili smo sve. To je samo za navijače.

A sve ovo oko Uniona moderna nogometna bajka koja traje.