Trebala je to biti "zlatna zamjena". Dok su navijači nervozno grickali nokte na tribinama bečkog stadiona, u jeku prvog produžetka igru je napustio Ivica Olić, a na teren je utrčao Ivan Klasnić. Iako se činilo kako dvosatna drama jednosmjerno vodi u ulicu zvanu "lutrija 11-eraca", topnik Werdera u 119. minuti vinuo se u zrak, glavom odgovorio na ubačaj Luke Modrića i bacio Hrvate u trans. U euforiju na koju se čekalo, tada, puno desetljeće, a iz koje svaki navijač ima svoju verziju priče. Primjerice, autor ovih redaka svjedočio je deliričnom upadu navijača u zagrebačku fontanu, dok je crvenilo bakljade obojilo okolne ulice. I onda - hladan tuš. U potrazi za gorkim sjećanjima iz bečke večeri, u predvečerje novog ogleda Vatrenih s Turcima, okrenuli smo broj nesuđenog junaka.
- Naravno, još uvijek mi je žao. Te godine mogli smo napraviti baš vrhunski rezultat. Na kraju krajeva, to je nogomet. Izgubili smo na penale, ali zato jako dobro igramo u zadnjim utakmicama protiv Turske, takva je sudbina… - javio nam se iz Hamburga Klasnić, iz čijega se glasa osjetila blaga gorčina zbog poraza otprije 15 godina.
Dok je Slaven Bilić pripremao izmjenu, u nadi za krađom koje sekunde u sudačkoj nadoknadi, hrvatska je obrana meko reagirala, Semih Şentürk pronašao je komadić prostora, a onda neobranjivo pogodio. Iz krajnosti u krajnost. Iz euforije u depresiju. Šok je bio očit. Najbolje se to vidjelo na izvođenju udaraca s bijele točke, kada su redom promašivali Modrić, Rakitić i Petrić. Prije nego što smo porazgovarali s Klasnićem, na Instagramu smo vidjeli i njegov komentar na slici turskog strijelca Semiha Şentürka, koji je srušio hrvatske nade o polufinalu na europskoj smotri.
- Da, da. Nekada porazgovaramo, komentiram mu slike, a i on meni ponekad. Mijenjali smo dresove nakon utakmice. Puno Turaka živi u Hamburgu, pa mi znaju reći "mrzili smo te kada si nam zabio", ali onda su se vratili u utakmicu.
Revanš tri godine kasnije
I danas, 15 godina kasnije, nije nam u potpunosti jasno kako se taj scenarij uopće odvio. Postoje razna objašnjenja, a sva upućuju na isto - Turcima se nije smjela dopustiti prilika za povratak.
- Sigurno je radost bila velika, mi smo to morali dobiti. Rekao sam, a i sada ću reći, da smo mi svi bacili dresove u tom trenutku, sudac bi svirao kraj. To je jedino što smo mogli, pogriješili smo na toj utakmici. Bi li mi to bio najdraži pogodak u karijeri? Sigurno, jedan od najdražih. U polufinalu bismo igrali s Njemačkom, koja je uvijek imala problema s nama.
Revanš je uslijedio tri godine kasnije. Olić, Mandžukić i Ćorluka zapečatili su hrvatski trijumf u Istanbulu (0:3), dok u zagrebačkom uzvratu nije bilo pogodaka. U prijevodu, takav je rasplet značio plasman Hrvatske na europsku smotru 2012., dok su Turci ostali praznih ruku. Izuzev ta dva ogleda, s poznatim smo suparnikom naknadno odigrali još pet utakmica. Učinak? Dvije pobjede, dva remija i jedan poraz. Prilika za novi trijumf nudi se na Opus Areni.
- U četvrtak neće biti lagano, moramo biti oprezni. Primjerice, u prošlom dvoboju protiv Turske opasno smo živjeli u prvih deset minuta. Oni su bili puno bolji u tom razdoblju, a Livaković je bio na vrhunskoj razini. Da su nam zabili na početku, tko zna kakav bi bio rezultat na kraju - kaže Klasnić.
Pobjedom u Osijeku, Dalićeva družina napravila bi krupan korak prema Euru u Njemačkoj. S obzirom na bolne scene iz 2008., kada smo svi bili uvjereni u novu medalju nakon čarobnog francuskog ljeta, ali i ako spomenemo recentne uspjehe sa svježih Mundijala, treća reprezentacija svijeta ima se pravo nadati zalasku u duboku fazu turnira idućeg ljeta.
- Uzeli smo dvije medalje na posljednja dva Svjetska prvenstva, zašto ne bismo osvojili medalju i na Euru? Ipak, uvijek kažem da se prvo treba kvalificirati. Ako dobijemo Tursku, onda smo, praktički, sigurni. Ostvarimo li pobjedu, onda se u završetku kvalifikacija može pružiti prilika i onim igračima koji nisu puno igrali, da i oni skupe minute, a i da se vidi mogu li i oni dati doprinos reprezentaciji - zaključio je Klasnić.
