Jednu se moglo zamisliti i odmah se očekivalo da će biti u finalu u Berlinu. Drugu reprezentaciju, realno, je malo tko predviđao da će ponoviti doseg od prošlog europskog prvenstva. Španjolska, sa uverljivim hodom i rekordnih 6 pobjeda, Engleska sa masom dubioza i plesanja na ivici ispadanja, dvije selekcije različitih pristupa, mentaliteta i načina igranja nogometa...
U Španjolskoj su opijeni uspješnošću La Roye kako već dugo od 2010. i osvajanja prvog (i jedinog) svjetskog naslova, nisu bili. Luis de la Fuente je stvorio moćan stroj za igranje nogometa i upisivanje pobjeda. Ne samo zbog golih brojki (sve pobjede, najefikasniji, najofenzivniji...), nego prije svega zbog uvjerljivosti nastupa i kolektivnog pristupa, izbornik i njegovi igrači doživljavaju ovacije na sve strane. Jedina "briga" koja se širi eterom je kontradiktornost finala. Španjolskoj je do sada sve išlo kao podmazano i u velikom je stilu stigla do Berlina. Engleskoj je sve išlo komplicirano, neuvjerljivo, pod stalnom kritikom euforične im (negativne) javnosti, ali reprezentacija je naposljetku ostvarila ulaz u finale. I kako je kazao Gareth Southgate, koji se nalazi pod pritiskom kao da je u ekspres loncu, "već smo napravili sjajne stvari, dva puta zaredom u finalu EURA, i prvo finale koje smo dohvatili izvan Engleske..."...
Respekt prema Englezima
U Španjolskoj se mediji natječu u pohvalama De La Fuenteovoj grupi igrača i njemu kao izborniku, no kako se bliži nedjelja tako raste bojazan da se sada sve ne pretvori u muku. Ne osvojiti EURO nakon odličnih igara u Njemačkoj bilo bi dramatično. Koliko god svi kritizirali Southgatea i njegovu momčad, rastuća bojazan Španjolaca je zapravo prvi pravi iskaz respekta kojeg gaje prema Englezima. Objektivno gledano, Bellingham i društvo odigrali su vrlo neuvjerljivo kao momčad, i samo su individualne vrijednosti unutar te selekcije prelomile utakmice u njihovu korist. Protiv Španjolske to neće biti dovoljno. Koliko god Englezi imali pojedinačno vrlo kvalitetne igrače, kontra suparnika koji je i taktički, i fizički i tehnički besprijekoran na ovom turniru, neće se moći nametnuti. Može li Engleska biti "momčad" u finalu? Ona je to dala naslutiti upravo u polufinalu, kada je možda i prvi put na ovom EURU djelovala homogenije, kompaktnije i posljedično uvjerljivije. Vidjet ćemo u finalu sigurno kolektivno bolju Englesku, ali problem za Southgate i njegove jest što Španjolska u svakom smislu djeluje bolje. Poglavito u momčadskoj igri i duhu...
Optimizam na Otoku
Na Otoku je, naravno, u porastu optimizam. Nogometna javnost se nada kako je upravo ovaj turnir, kao i svaki onaj koji se dogodio nakon 1966., i "domaćeg" svjetskog naslova, povod da se ostvaruje "Nogomet se vraća kući". Englezi su izumitelji nogometa, vrlo tašti na tu činjenicu i teško podnose da u suvremenosti nisu vrh. Uz Southgatea, kojeg "maltretiraju" kad god im se ukazuje prilika, stigli su u prvo finale velikog turnira izvan Engleske. Oni će podsjetiti da je s njime izgubljen jedan EURO na domaćem tlu (1996.) dok je bio igrač (promašen kazneni udarac u polufinalu protiv Njemačke), ali i da je izgubljen još jedan domaći EURO (2021.), kada su u finalu (opet na jedanaesterce) izgubili od Talijana, sa njime kao izbornikom. Je li ovo "treća sreća" i početak puta "povratak nogometa kući"....?
Luis De La Fuente je vrlo staložen tip. Naučio se živjeti skromno, ponizno, iako je vrlo principijelan i ne da na sebe. Nikad nije bio trener u prvoj i drugoj ligi. Nema glamur ime i karijeru igrača. No, kad je 2013. postao izbornik u mladim selekcijama Španjolske, to je bio početak "povratka La Roye kući, to jest prema vrhu"... De La Fuente je uz U19 i U21 postao prvak. U tim selekcijama je "pripremao", Rodrija, Merina, Unai Simona, odnosno Ruiza, Olma, Oyarzabala, momke koji su danas protagonisti fantastičnog niza na EURU. Zna dobro kako posložiti mlađe i iskusnije. Zna da mora biti ispravan ako to traži od svojih igrača. Zato je samo sa indignacijom odbio teze iz centara moći, Madrida i Reala, da šikanira njihove članove još iz omladinskih selekcija.
Unatoč činjenici da je naslov prvaka Europe sa U21 u 2019. osvojio bez i jednog igrača iz Reala i Barcelone, De La Fuente je pokazao i dokazao da nema predrasuda prema ikome. Kad su u Realu skočili kao opareni pri izostavljanju Nacha, on je prešao preko toga jer je naposljetku iskusnog stopera vodio u Njemačku. Kad su mu kritičari podmetali da je bezrazložno otpisao Sergija Ramosa, jer Le Normand i Laporte nisu kvaliteta za reprezentaciju, nije reagirao. Kad je pozvao Cubarsija, iz Madrida se podmetalo da je to kontra Reala a u korist Barcelone. No, nije reagirao jer na kraju Cubarsi je otpao, a Nacho je u Njemačkoj. Kad je pozvao Yamala pisalo se da je neodgovaran jer momak nema ni 16 godina, a danas se svi utrkuju hvaliti igrača i izbornika. Isto kao u slučaju Navasa ili Cucurelle, kada su ga oštro prozivali za "glupe" pozive. Pogotovo Cucurella je ostavio važan trag na ovom EURU...
Život izbornika je kao šetnja po ledu. Nije upitno da li će tresnuti o pod, pitanje je samo kako će se to dogoditi i sa kojim posljedicama. De La Fuente je umalo "letio" kad je u početku mandata izgubio od Škota. Southgate je već osam godina, od kada je imenovan, u predsoblju otkaza. Pokazuju karakter i jedan od njih će u nedjelju biti "bolesno" slavljen. Vlak pobjednika biti će premali da primi sve koji će se htjeti ukrcati. Hoće li doma prema Engleskoj, ili će prema domu rekordera na Iberijski poluotok, pitanje je sad...