Desetka. Kultni pojam nogometne igre. Igrači s brojem 10 na leđima imali su kroz povijest nogometnog sporta status playmakera, "spielmachera", fantazista... U pravilu bila su to i najzvučnija imena najpopularnije igre u ljudskoj povijesti: Alfredo Di Stefano, Ferenc Puskas, Pele, Johan Cruijff (iz osobnih razloga često je nosio i broj 14 na dresu), Michel Platini, Diego Maradona, Zinedine Zidane, Lionel Messi...
Tko je najbolji među njima? Nemoguće je odgovoriti na to pitanje, jer svaki je odgovor podložan subjektivnosti ispitanika. Argentince desetljećima proganja isto pitanje: Di Stefano, Maradona ili Messi? Današnji bi navijači argentinske reprezentacije, bez krzmanja, odgovorili – Messi! Prije tridesetak godina, gotovo sigurno, pobjednik svake ankete bio bi Maradona. Međutim, da ste pitanje o najboljem argentinskom nogometašu postavili prije 40 (ili više) godina, odgovor bi vas zacijelo zatekao: Jose Manuel Moreno!
Brazilci nemaju nedoumica
Spomenuti igrač bio je članom legendarnog argentinskog napadačkog kvinteta (nekada se, naime, nogomet igrao u sustavu 2-3-5): Muñoz, Moreno, Pedernera (Di Stéfano), Labruna, Loustan. Zbog efikasnosti, ali i virtuoznosti igre spomenutu su petorku zvali – "La Maquina". A najbolji među njima, ultimativni ljubimac nogometnih navijača (ali i žena, kao strastveni plesač tanga i bohem) bio je upravo "El Charro", odnosno Moreno. Imao je samo jednu manu: igrao je nogomet između dva svjetska rata i nikada se nije pojavio u Europi!
Brazilci nemaju toliko nedoumica kao njihovi najveći nogometni protivnici. Samo je jedan Edson Arantes do Nascimento. Poznatiji kao – Pele. No, gotovo svaka je brazilska generacija imala neku Bogom danu "desetku", poput primjerice Zica (nadimak mu je bio – "bijeli Pele") ili Ronaldinha.
Povijest nogometnog sporta pamti samo jednog čovjeka, koji je četiri puta osvojio Svjetsko prvenstvo. To je Mario Lobo Zagallo. Bio je prvak svijeta kao nogometaš – 1958. i 1962. Iako je karijeru počeo kao "desetka", mjesto u reprezentaciji izborio je kao lijevo krilo (a stekao je prednost pred konkurencijom, jer je već kao igrač prezentirao igru "u oba pravca").
Zagallo je prvakom svijeta postao i kao izbornik Brazila 1970. u Meksiku, te 1994. u SAD-u kao sportski direktor reprezentacije, koju je vodio Carlos Alberto Parreira.
Vrhunac Zagallove karijere bio je "selecao" iz 1970. Za većinu nogometnih kritičara Zagallov je Brazil bio najbolja momčad u povijesti nogometne igre. A ako i nije bio najbolji, onda je barem igrao najljepši nogomet. Kuriozitet je da se na izborničkoj dužnosti Zagallo zatekao samo 75 dana prije početka turnira u Meksiku, jer je njegov prethodnik "politički zglajzao" (navodno je bio član ilegalne Komunističke partije).
U taktičkom smislu, Zagallo se suočio s naizgled nerješivim problemom: imao je na dispoziciji petoricu izvanserijskih nogometaša, koji su u svojim klubovima igrali "desetke". Imenom: Gerson, Rivellino, Tostao, Jairzinho i Pele. Učinio je neke taktičke preinake: Piazzu je povukao u zadnju liniju, a Clodoalda postavio defenzivno. Tako je otvorio prostor da petorica "genijalaca" funkcioniraju zajedno na terenu.
Iznenadio svijet
U nogometnom je svijetu sveprihvaćeni aksiom da "11 Pelea, Maradona ili Messija... ne mogu nikoga pobijediti". Nogometni perpetuum mobile nije bio nikada bliže ostvarenju nego tog ljeta, 1970. u Meksiku. Statistika će prisnažiti: Brazil je na završnom turniru ostvario svih šest pobjeda! Redom su svladali: Čehoslovačku 4-1, Englesku 1-0, Rumunjsku 3-2, Peru 4-2, Urugvaj 3-1, te u finalu Italiju 4-1!
A Zagallo je iznenadio nogometni svijet i svojom prosudbom:
- Teško mi je reći tko je od tih igrača bio najbolji. Jairzinho je bio izvanredan, ali ne smijem izostaviti Pelea, Tostaa, Rivellina, Clodoalda, Gersona... Gerson je bio najbolja "desetka". Najbolji vezni igrač kojega sam vidio u životu!
Bilo je to vrijeme koje, iz današnje percepcije, pripada romantičarskom razdoblju nogometne povijesti. U međuvremenu je igra značajno evoluirala. Žargonski – otišla je u posve drugom pravcu... Danas se filozofija nogometa temelji prvenstveno na brzini, a ne potezu. Preferira se učinkovitost igre sa što manje dodira i zagovara fizička pripremljenost na razini američkih marinaca. Inzistira se na ekstremnim predispozicijama i automatizmima. Moderne "desetke" ne čine razliku u igri tako što će protivniku nekoliko puta loptu "protjerati kroz noge" već proigravanjem – u pokretu. Stoga je poprilično deplasirano uspoređivati različite nogometne epohe i iscrpljivati se u raspravama – je li Pele bolji od Messija? I kako bi danas na travnjaku izgledao Di Stefano? Ili "fantom" Moreno, kojega nitko od Europljana nije niti vidio?
Jednako su delikatne i rasprave na lokalnoj razini. Tko su najveće "desetke" u hrvatskom nogometu? Doajen sportskog novinarstva (ali i bivši profesionalni nogometaš) Miroslav Rede nema dvojbi oko toga: Stjepan Bobek najveća je hrvatska "desetka"!
Meritornost Redeovog stava očituje se u činjenici da je Bobeka doživio na terenu, a "desetke" novije generacije gledao je kao sportski komentator. Među petoricu najboljih Rede je još uvrstio Zvonimira Bobana, Štefa Lamzu, Juricu Jerkovića i Marka Mlinarića. Uz opasku da Bajdu Vukasa smatra primarno napadačem, a Luka Modrić je više utakmica u karijeri ostvario kao zadnji vezni nego "desetka".
Nije Zagallo jedini izbornik, koji je u momčad ukomponirao nekoliko "desetki". S identičnim se "problemom" suočavao i Ćiro Blažević. Gotovo cijelu izborničku karijeru (koja je potrajala šest i pol godina) Ćiro se borio s medijskom tezom kako – Boban, Prosinečki i Asanović ne mogu igrati zajedno.
Blažević je dobio zadovoljštinu, jer je (do tada) najveću utakmicu u povijesti hrvatskog nogometa, susret protiv Nizozemske (2-1) za treće mjesto u Francuskoj dobio sa "spornim tercetom desetki". No statistički, Boban, Prosinečki i Asanović odigrali su (samo) dvadeset utakmica zajedno u dresu hrvatske reprezentacije (od 72 koliko ih je sveukupno vodio Ćiro Blažević). Uz zavidnu statistiku: 13 pobjeda, pet remija i dva poraza (protiv Slovačke u prijateljskom ogledu, te Argentine na turniru u Francuskoj, nakon što su "vatreni" već izborili drugi krug).
Profaniran kult
Akceptirajući značaj kultnog broja u nogometnoj povijesti, zanimljivo je vidjeti - tko su "desetke" na aktualnom prvenstvu Europe u Njemačkoj, odnosno - tko sve nosi famozni 10 na leđima?
Dakle, među sudionicima još nezavršenog Eura vlasnici prestižnog broja (bili) su: Jamal Musiala (Njemačka), Granit Xhaka (Švicarska), Dominik Szoboszlai (Mađarska), Che Adams (Škotska), Dani Olmo (Španjolska), Lorenzo Pellegrini (Italija), Luka Modrić (Hrvatska), Nedim Bajrami (Albanija), Jude Bellingham (Engleska), Christian Eriksen (Danska), Timi Max Elšnik (Slovenija), Dušan Tadić (Srbija), Florian Grillitsch (Austrija), Memphis Depay (Nizozemska), Piotr Zielinski (Poljska), Ianis Hagi (Rumunjska), Romelu Lukaku (Belgija), Lubomir Tupta (Slovačka), Mihajlo Mudrik (Ukrajina), Bernardo Silva (Portugal), Hakan Calhanoglu (Turska), Giorgi Chakvatadze (Gruzija), Patrick Schick (Češka), Kylian Mbappe (Francuska).
Već i letimični pogled na predočenu listu sugerira kako je kult nogometnog štovanja broja 10 poprilično profaniran. Značajan je broj napadača prisvojio dres s najnogometnijim brojem, ali podosta je i likova, koji "cenera" uopće ne zaslužuju.
Kod Ianisa Hagija možemo konstatirati da se radi o obiteljskom nasljeđu (konstatacija da je željeni broj dobio preko veze, zvučala bi odviše pejorativno). Njegov otac Gheorghe Hagi najveći je igrač u povijesti rumunjskog nogometa...
Neke od momčadi na Euru praktički i nisu u rosteru imale "desetku ". Poput Škotske, Slovenije, Poljske, Gruzije... One su izostanak lucidnosti i kreacije u igri nastojale nadomjestiti primjerenom disciplinom i organizacijom, poglavito defenzivnog segmenta momčadi. Slovenija je, u tome, nedvojbeno najviše uspjela.
Kod nekih pak reprezentacija, problem "desetke" sugerira posvemašnju krizu. Italija je eklatantan primjer. Zemlja koja je svjetskom nogometu podarila neke legendarne "desetke" (Giovanni Ferrari, Giuseppe Meazza, Gianni Rivera, Roberto Baggio, Alessandro Del Piero, Francesco Totti, Andrea Pirlo...) napustila je Njemačku posramljena. Bijesni su talijanski novinari konstatirali da je Pellegrini uvreda za dres s brojem 10.
Najbizarniji je primjer Slovačke. Igrač s brojem 10 u njihovoj reprezentaciji na aktualnom se Euru pojavio tek u produžetku četvrte utakmice (protiv Engleske), odigravši – 11 minuta. Vjerojatno je dotični Lubomir Tupta stigao prvi kada je slovački ekonom uoči Eura dijelio dresove...
Neki će teoretičari nogometne igre ustvrditi kako ovaj Euro nepogrešivo dokazuje da tipične "desetke" - izumiru. Prema sustavima i načinu igre s trojicom igrača u prvoj liniji (što većina izbornika na Euru i preferira) danas veću taktičku važnost imaju krilni napadači od playmakera.
Srećom, još se na terenima njemačkih gradova mogu nazrijeti kreacije prispodobive najvećim "spielmacherima". Ima lucidnosti u potezima Judea Bellinghama, Christiana Eriksena, Bernarda Silve, Luke Modrića... No, ne možemo pobjeći od dojma da su "desetke" (ili barem ono što se pod time smatra) postale - ugrožena vrsta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....