Povratak natjecanju je u slučaju hrvatske reprezentacije uvijek poseban opći osjećaj. Pogotovo je tako nakon velikih turnira, na kojima su koncentrirani natjecateljski naboji i posljedično je vrlo jak i masovan emotivni doživljaj navijača i javnosti.
Hrvatska je u Rotterdamu potvrdila da je europska elita, jer se samo tako može objasniti zašto je pomela ambicije domaćina Final Foura, Nizozemske, te u finalu bila al pari Španjolskoj. Kakve god bile faze te dvije nogometne zbilje, uvijek će to biti nogometni velikani. Utoliko je prestiž srebra u Ligi nacija, pogotovo u kontekstu puta koji je vodio od Osijeka (poraz Austrije) preko Francuske i Danske, sjajnog odjeka.
Zlatko Dalić je u Rijeci okupio uglavnom sve očekivane adute, odnosno kadar koji će u idućem razdoblju, do Eura 2024. u lipnju u Njemačkoj, ponijeti glavni teret natjecateljskih borbi. Izbornik je gro posla na redizajnu selekcije učinio u razdoblju od jeseni 2021. do kraja 2022. godine, u razdoblju u kojem je osvojena i brončana medalja na Mundijalu. Pritom je ključni iskorak u selekcioniranju bila lipanjska faza Lige nacija (lani) kada se iskristaliziralo više mladih i nešto iskusnijih osvježenja (J. Šutalo, Erlić, Stanišić, Sosa...) u defenzivnoj liniji. Uz Gvardiola i ostale iskusnije aktere ta je linija postala i fizički i tehnički moćnija, te, što je važno, ima prostor za napredak i zbog mladosti dugo vrijeme ispred sebe.
U tom smislu imamo “detalj” koji iskazuje i potrebu promptnih natjecateljskih rješenja, što je u fazi Mundijala u Kataru i u Ligi nacija prezentirano povlačenjem Ivana Perišića na lijevog beka.
Upravo se taj izbor sada nameće kao velika zanimljivost, odnosno hoće li Dalić nastaviti na tom tragu s obzirom na odlične učinke Perišića na “trojki”, te otvaranje prostora Ivanušecu na lijevom krilu. Sukladno blizini Eura, ne bi trebalo puno kemijati po tim pitanjima, jer Hrvatskoj treba razrađivanje igre do razine automatizama, kako bi onda kreativni vezni red lakše pokazao svoje adute u stvaranju ofenzivnije igre. Tamo Hrvatska djeluje još nedorečena za razine višeg iskoraka, pa će i u tom kontekstu biti zanimljivo što će Dalić birati za jesen...
Perišić u Tottenhamu ulazi s klupe. Skupio je 159 minuta u pet susreta, od kojih je starter bio tek u kupu. Unatoč prosjeku 31,8 minuta igre njegova spremnost nije upitna jer vrlo aktivno dopunski radi. Zato Perišić može, kao u finalu FF sa Španjolcima, špartati punom snagom po cijelom boku, blokirati suparnika i onda se nametati prodorima iz drugog plana. Čak nam tako djeluje opasniji nego kad je čisto krilo.
Latvija nije suparnik koji će biti mjerilo kvalitativne dimenzije Vatrenih u ovoj fazi, ali svakako će pristup, način igre i spomenute uigranije linije kretanja (automatizmi) biti na provjeri. Latvija je 134. reprezentacija svijeta, imaju četiri poraza u posljednje četiri utakmice (tri u kvalifikacijama) i objektivno kvaliteta im je takva da pozitivan rezultat mogu ostvariti samo ako “Hrvatska ne bude igrala”. Dok se rezultat ne “otvori”, ključno je da Vatreni u ovakvoj utakmici strpljivo pletu mrežu te postupno podižu pritisak do mjere da se Latvija ne može obraniti od napada te da im svaka pomisao na visoki izlazak bude blokirana u začetku. Suparnik ima neke adute, a to je prije svega napadačka skok igra. S obzirom na limite, oni se mogu očekivati tek iz prekida.
Realno, ako Vatreni budu na radnoj natjecateljskoj temperaturi, pobjeda neće biti upitna. Jedino dvojbeno bit će odjek igre, kako će se pobijediti i kako će Dalić dozirati snage imajući u vidu nastup u Armeniji. Da bi se bilo dobrog pristupa sasvim će sigurno doprinijeti ambijent Rujevice, gdje će tribine biti pune i stvoriti poticajni ugođaj Vatrenima da se razigraju.