Skener individualnih izvedbi Vatrenih dobro pokazuje zbog čega su osvojili samo dva boda jer malo ih je zavrijedilo komplimente. To što su pokazali ekspresno će otići u zaborav, za neke će se teško biti i sjetiti da su nastupili u Njemačkoj.
Malo mu vjeruju
Ante Budimir najbolji je hrvatski igrač na turniru, iako je samo u prvom dvoboju sa Španjolskom bio starter, ali je prvi zamijenjen već u 56. minuti. Budimir je pokazao zašto je dao 17 golova u La Ligi i bio kandidat za trofej Pichichi do loma rebra. Kad je Budimir igrao, Vatreni su bili daleko kvalitetnija momčad, opasniji s jasnijom i boljom fizionomijom, a imao je prste u sva tri pogotka koje su zabili. Premda je izbornik izložio strategiju po kojoj je Azzurre odlučio riskantnije napasti u drugom poluvremenu te je za tada planirao ulazak klasične “devetke”, Budimir je ovog časa najbolji i trebao je igrati punu minutažu.
Začudno je koliko mu Dalić i stožer malo vjeruju. Zamislite da je Gareth Southgate kaže kako će Harryja Kanea u ključnoj utakmici uvesti u drugom dijelu kad odbaci okove opreza. Budimir je mogao dati više da je imao status kakav zaslužuje, a samo jedan njegov gol možda bi promijenio poziciju na tablici. Na terenu je bio manje od 50 posto odigranog vremena.
Reprezentacija je prije svega podbacila kao momčad, padala na rebuse za početnike, djelovala nespremnom za ozbiljan turnir, a opet ima dovoljnu pojedinačnu vrijednost da je glatko mogla u nokaut fazu. Pa i više. No, ekipna igra bila je jedna od najgorih na Euru. Premda je većina momčadi igrala skupa više utakmica nego bilo koja druga reprezentacija, nije nađena prava strategija i kemija. To je utjecalo i na individualan učinak i konačan dojam da osim Budimira prolaznu ocjenu imaju još samo rijetki...
Zlatko Dalić preuzeo je reprezentaciju 2017. godine kad su glavni igrači bili Modrić, Rakitić, Mandžukić, Perišić, Ćorluka, Lovren... S godinama su neki otpadali, a u krug senatora ušli Brozović, Kovačić i Kramarić. Njima najviše vjeruje, podredio im je sve, od sustava igre do pozicija ostalih igrača na terenu, a problem je što Perišić nije bio spreman za Euro, Brozović nije u top formi, na to se nadovezao pad ritma Luke Modrića. Kako nisu briljirali ni Kovačić, ni Gvardiol, niti jedna od najvećih hrvatskih zvijezda i igrača najeminentnijih klubova nije bila prava. Odigrali su pojedine bolje dionice, no u prosjeku Hrvatska je od njih navikla dobivati više, a i Dalić i njegov stožer očito su očekivali veće domete jer ništa nisu promijenili, ponašali su se kao da je sve u redu i normalno, što je na kraju rezultiralo neuvjerljivim nogometom. Iako je rezultatski Hrvatska bila vrlo blizu drugom mjestu u skupini.
Više nevolja, nego prigoda
Nismo imali niti jednog igrača koji je iskoračio, osim blago Sučić, neki su dobili šansu izvan svojih pozicija, što je za njih više bila nevolja nego prigoda, momčad je mijenjana iz susreta u susret. Izbornik je na okupljanju bio jasan da neće revidirati sustav i način igre jer “dobro je funkcioniralo te idemo tako dalje”, premda je ozljedom Perišića i ranije Oršića ostao bez ijednog vrhunskog krila i više nema predispozicije za takvu igru. Ranije ih je imao, sada ne. Zato su krila bili Majer, Kramarić, Mario Pašalić, Sučić, Baturina... redom igrači koji to nisu.
Itekako je to utjecalo na izvedbu cijele momčadi, s time i recenzije pojedinačnih učinaka. Ako ne nađe rješenje onda će morati, htio ili ne, ponuditi drugi sustav. Luciano Spalletti je samo jedan od trenera koji lakoćom iz utakmice u utakmicu prelaze s četvorice u obrani na trojicu, a ono što je za momčad bez krila bitno - najbolje je imati dva napadača.