Tuga golema. Ne (samo) zato što Hrvatska u ponedjeljak nije uspjela izboriti prolaz u drugi krug Eura. Tuga je velika zbog načina na koji se dogodio pad. Imala je naša reprezentacija dosad neuspješnih misija, pogotovo na Euru. Ispala je u grupi u Portugalu 2004., ispala je s aktualnim konkurentima i 2012. u Poljskoj. Gubila je ona prve nokaut utakmice u Engleskoj (Njemačka), Francuskoj (Portugal), kad su ti suparnici postali prvaci Europe. No, jedna je muka bila bez konkurencije, a to je poraz raspucavanjem jedanaesteraca na Euru 2008. u Austriji. Protiv Turske se postigao gol u posljednjoj minuti produžetka (Klasnić), ali se odmah potom dobio pogodak iz jedne naoko bezopasne duge i odbijene lopte. Sreća se okrenula na stranu suparnika, a Vatreni su popadali na travnjak Pratera i lijevali suze od teške muke...
Eto, ovaj rasplet u Leipzigu je bio deja vu. Opet smo vodili u odlučnoj utakmici za prolaz grupe do posljednjih trenutaka utakmice s Italijom. Bili smo već u startnom bloku za veliko slavlje uz fantastične navijače, a onda se opet dogodio blackout. Doslovno u posljednjoj sekundi (pre)dugog sučevog produžetka, Italija je poentirala i iskoristila jednu od slabosti Vatrenih na ovom Euru. To je faktor pune koncentracije...
Ovo će se pamtiti
Još su vrlo svježe suze i muke igrača, stožera, ali i navijača, nema dvojbe da će doživljaji iz Leipziga jako dugo peći memoriju reprezentativne zbilje. No, moramo biti realni jer samo si tako možemo pomoći da prihvatimo, kako Modrić kaže, “okrutnu stranu nogometa”. Kad su se faktori sreće, poklapanja, događali nama, a suparnici su tugovali, to je bila ljepša strana nogometa. U tome je i bit priče. Ova Hrvatska, koja je kao i one generacijski unatrag 15-ak godina logično uokvirivati kao “Modrićeva era”, priuštila je Hrvatskoj fantastične emocije. Ne jednom, ne slučajno, nego sa Zlatkom Dalićem na čelu, od jeseni 2017., u kontinuitetu gotovo sedam godina. Dvije svjetske i jedna euronatjecateljska medalja su senzacionalno odjeknule u svijetu jer, uz sve poštovanje koje je zaradila već 1990-ih godina (uz broncu ‘98.), Hrvatska i dalje predstavlja fenomen za globalni nogometni svijet. Znate već onu priču o kvartovskoj bazi, odnosno zemlji s oko 4 milijuna stanovnika, koliko imaju europske metropole u dijelu ili punoj brojčanosti življa...
Svi oni koje je Zlatko Dalić pozivao pod reprezentativni stijeg, zajedno s njim i suradnicima, zaslužuju naklon do poda zbog tih povijesno veličanstvenih dosega. Kažu mudraci da se snaga aktualnosti prepoznaje tek u budućnosti kad ona postaje prošlost. Ovisno kakva Hrvatska bude u perspektivi, već od kvalifikacijskog ciklusa za Mundijal 2026. i Lige nacija, nazirat ćemo koliko će nostalgije biti prema ovoj sedmogodišnjoj eri.
Za kriterije koje si je upravo i kroz dvije medalje na SP-u postavila Hrvatska, ova europska smotra imala je logičan temeljni cilj - prolaz grupe! Znale su se prije početka natjecanja dvije vrlo važne stvari. Prvo da je grupa iznimno teška jer ima višestruke svjetske i europske prvake, Talijane i Španjolce.
Optimalna spremnost
Drugi važan faktor priče je neispunjenost Vatrenih od 1990-ih kad su u pitanju kontinentalne ambicije. Kako god okrenuli, tradicija ukazuje da Vatreni na Euru nisu osobito uspješni ni u kriteriju temeljne ambicije, a pogotovo ne u nečemu što bi se moglo definirati iskorakom, a to je prolaz prve eliminacijske runde...
Hrvatska nije bila u optimalnoj spremnosti za tako jaki turnir. Ona je sedmogodišnju eru “nosila” uz tri stupa nositelja, dakle, uz neponovljivog Luku Modrića, jedinog moćnog krila i efikasnog realizatora Ivana Perišića, te iznimno važnog za ravnotežu igre, “šesticu” svjetskog kalibra Marcela Brozovića.
Tri Dalićeva mušketira u Njemačku su došla bez one forme i moći koja ih je krasila proteklih godina, svaki iz svog specifičnog razloga. Nema reprezentacije koja ne bi osjetila težinu utjecaja na momčad kad im glavni akteri nisu u punoj formi. Za Hrvatsku je to još teže jer, budimo realni, nema takve razine kvalitete u alternativama, a gdje god nema ni u profilu igre (“šestice”, krila). Upravo to što se kroz više godina eksploatiralo potencijale navedenih do krajnosti doprinijelo je da danas nemamo rješenje na razini koja će kompenzirati njihove aktualne deficite. Hrvatska jednostavno nije naučila “hodati” bez da je Modrić vodi, bez da Perišić diktira hitrinu i prodornost ili da Brozović korigira sve iza njih.
Je li se nešto moglo više napraviti? Naravno da se moglo, koliko god neka nova rješenja ne bi bila odmah doživljena uspješnim alternativama. Ona bi svakako rasla i onda lakše preuzimala odgovornosti. No, kako kaže Bergomi, teško je donositi takve odluke kad sve dobro funkcionira, iako je to zapravo vrijeme kad je i najjednostavnije širiti kadar natjecateljske kvalitete...
Na udaru javnosti
Izbornik će uvijek u Hrvatskoj biti na udaru javnosti, kao i premijeri. Što god učine bit će sporno (nekome), što god osvoji bit će relativizirano. To je nepisani zakon tog posla. Zlatko Dalić je imao propusta i nelogičnih odluka unutar ovih skoro sedam godina na čelu Vatrenih.
No, Zlatko Dalić je Hrvatsku vodio prema finalu dva Mundijala zaredom, jednog je dosegao i uzeo srebro, u drugom je ponovio broncu. Odveo je Hrvatsku na sva natjecanja (Rusija 2018., EURO 2021., Katar 2022., EURO 2024.), a dostigao je i finale Lige nacija, koje je izgubljeno na jedanaesterce. Sve što je pod egidom “propust” nema specifičnu težinu u vaganju s tim sjajnim dosezima. I sve što će dalje biti ne može promijeniti tu realnost.
Rezultat je ono što se u Hrvatskoj drži jedinim kriterijem “prave” procjene, pa je onda nužno to koristiti u svakoj varijanti, pozitivnoj i negativnoj. Dalić je najuspješniji izbornik u povijesti Hrvatske i jedan od najuspješnijih u Europi unutar svoje ere. Sad je podbacio i to je logično kazati. Možda više u tome što nije ponudio opciju osvježenije Hrvatske i njenog nogometa, nego u samom rezultatu...
Što dalje, vidjet će se uskoro. Već u rujnu vatrena priča ide dalje. Kako, s kim, na koji nogometni način, to je tema za skorašnje razmatranje, a nakon što se tjedan-dva ohlade strasti i bistrije pogleda u bližu perspektivu poteza, u ime dugoročnije perspektive. Euro nam je dao naslutiti smjernice tih putova...