Trebalo je ovo biti veliko finale. Generacije koja je u Rusiji postala besmrtna, generacije koja pritom nije željela odustati. Istina, padali su putem mnogi, ali jezgra je ostala ista. I u Kataru, i u Ligi nacija. I onda smo svi, zajedno s pojedinim igračima, zajedničkim snagama zaključili: "Ajde ovo za Luku. Odužimo mu se zlatom..."

Na to se, pak, dogodio i onaj Portugal. Koji je potpuno zamutio vid. Nakon pobjede u posljednjoj pripremnoj utakmici u Lisabonu, poslije koje je i Cristiano Luki Modriću rekao "pa vi ste strašni!", mi smo, u kompletu - strašno poletjeli. Za navijače je to itekako prihvatljivo, za medije bitno manje, ali, najgore, taj se stav očito uvukao i u igrače. I, poglavito, stožer. Pomislili smo i prije turnira da u Berlinu počinjemo i da u Berlinu završavamo ovaj turnir. Da se krug zatvori. Od Njemačke do Njemačke, od Berlina do Berlina. Počasni krug, doček, novi red državnih nagrada, kolektivni tulum koji će trajati dokle god treba.

Tako je, ruku na srce, i krenulo. Dolazak u Neuruppin bio je - doček. Falile su samo medalje. I kao da je i taj detalj detektirao problem. Ipak, u razgovorima s ljudima iz srca reprezentacije jedina premisa bila je: "Na njih to ne utječe, fokus, rad, disciplina. Baš smo dobri..."

Promjene samo kozmetičke

Možda nas je sve zajedno ošamutio miris uspjeha. Možda, doista, nismo uspjeli pronaći realnost. Katarski Mundijal, plus Liga nacija, plus pripremne utakmice stvorili su eksplozivni koktel - razočaranja.

Činjenica je, dakle, da doista nismo bili na "ti" s realnošću. Da nas je sve ponijelo. Umjesto, konačno, o Španjolskoj, mi smo se u Berlinu bavili navijačima. Koliko ih ima i koliko su moćni. U Hamburgu smo, pak, brojali jesmo li nadmašili Albance. U oba "susreta", bili smo bolji. Ali zaboravili smo u kompletu da se nogomet igra na travnjaku. I da je to ključna stavka.

Kako god, sve te stvari rezervirane su za javnost, pa i medije. Problem je kada se cijela ta priča uvuče u reprezentaciju. I remeti realan pogled. Prije svega, ova reprezentacija još je živa, još joj igra pobjeda protiv Italije da se ugura u osminu finala. No nakon odgledanih 180+ minuta "vatrenog" nogometa, nije sigurno koliko je to realno. Umjesto velikog finala, naime, ovdje u Njemačkoj kao da se odvija oproštajna parada. Hrvatska je nakon Španjolske vapila za suštinskim promjenama, no one su zapravo bile kozmetičke. I upitne.

Uoči Rusije, Dalić je bio hrabar: izvaditi Ćorluku, a Brozoviću tražiti novo mjesto, bio je potez s mudima. Uvesti Gvardiola na prošlom Euru, kao zalog budućnosti, opet je imalo rezon kuraže. Suprotstaviti se novinarima i javnosti, pa u Kataru inzistirati na Lovrenu uz Gvardiola, također je bila jaka odluka. Ovoga puta, međutim, čini se da je Zlatko Dalić odlučio ne talasati. A Njemačka je, realno, vapila za promjenama, koje je jasno sugerirala i "furija".

Zlatna generacija nije za kompletno rezalište, ali drugo poluvrijeme jasno daje do znanja koliko je novaci pomlađuju. Slijedi Italija. Je li za sve prekasno ili...?

Dalić je ostao bez odlučnosti i hrabrosti, a kada ih je u poluvremenu utakmice s Albanijom i našao - bilo je kasno. Pitanje je, naime, zašto ne aktivirati mlade snage koje imaš na raspolaganju, a sjede ti na klupi. Dalić je, istina, djelomično sproveo smjenu generacija, no kada dođe do zaslužnih senatora - dođemo do problema. Nema ih snage mijenjati. Jest, Baturina se vuče nazad kada Albanija kreće u napad za 2-2, ali problem nastaje bitno prije; ako Brozović ne može - a ne može - u čemu je problem staviti malog Sučića, za kojeg su čak i mnogi strani analitički centri ustvrdili da može biti tajno hrvatsko oružje na ovom Euru?

Ili Mario Pašalić, vječna zlatna rezerva. Ili zašto ne vjerovati Budimiru i vaditi ga nakon prve utakmice, a njegovim ulaskom dolazi promjena? Zašto, konačno, inzistirati na Perišiću, i to na beku, kada ovaj nije spreman, a onda taj isti Perišić više puta diže ruke jer ne dobiva lopte? Znači li to i da je Sosa otpisan ili mu se ne vjeruje? Jesmo li konačno bliski tezi da "lista 26" uopće nije bitna jer se vjeruje, realno, 14 -15 standardnih igrača? Zašto izbornik, koji je znao biti hrabar, igra na kartu "sigurnosti"? I zašto su senatori zaštićeni kao velebitska degenija?

Dalić ima još jednu priliku

Bio je Beč 2008. kada je ova generacija polako izlazila na scenu, a sada, nakon 16 godina, čini se barem da na nju pada zastor. Zadužila nas je, zajedno s Dalićem, nemjerljivo, u mjeri u kojoj uopće nismo sigurni da će je itko ikad zamijeniti. To je neosporni fakt. Druga je stvar, međutim, Dalićev strah da razdrma momčad i suparnike drugim opcijama i igračima, ako već ne taktičkim postavkama. Jer vrijednost ne mora stvarati, s obzirom na to da je ima. Ali s iskustvom bi se pogreške svele na minimum.

A ti klinci, čast zaslužnima, itekako imaju argumente dovoljne da ne budu samo promatrači nego i akteri. Gledajući ove uvodne dvije utakmice "vatrenih" na Euru, u misao se vraćaju Japan i Južna Koreja, koji su poslužili kao završni kadar Šukera, Prosinečkog i ekipe. Ovoga puta, pak, Dalić, za razliku od Jozića, ima posljednju priliku promijeniti scenarij, ali ključno je pitanje koliko je za to zapravo spreman. Zlatna generacija nije za kompletno rezalište, ali drugo poluvrijeme jasno daje do znanja koliko je novaci pomlađuju. Slijedi Italija. Je li za sve prekasno ili...?