Sve, zapravo, stane u samo pet riječi: "vatreni", ovo igrate za - sebe. Zlatna hrvatska generacija, koja je cijelu zlatnu priču hrvatskog nogometa začela u Rusiji, a sada je spala na Luku, Kovu, Vidu i Perija, prije svih, a uz njih i Livija i Kramu, u ponedjeljak u Leipzigu ne igra baš ni za koga osim za sebe i nasljeđe koja je ostalo iza njih. Nema dvojbe da ovdje govorimo o nadi, ambiciji, željama svih koji ju prate, ali na kraju dana priča se svodi samo na njih.
To su ljudi koji su zadužili hrvatski nogomet. To su ljudi koji su posljednjih šest godina pisali najsjajnije stranice hrvatskog sporta. To su, naposljetku, ljudi koji a propos svega više ništa, baš nikome, ne trebaju ništa dokazivati. Sa srebrom i zlatom iz Rusije i Katara, s finalom Lige nacije. S ukupno, kombinirano, gotovo 800 utakmica za "vatrene". Dakle, s tri medalje i zbrojem dvoboja koji jedino može izazvati duboko poštovanje.
Generacija koja se tesala još od 2008., da bi proživjela traume još 2012. i 2016., na čijim je temeljima uz tutorstvo Zlatka Dalića u Rusiji gotovo otišla do kraja, sada traži prolaz. Ne i kraj, jer mnogi od njih, bez obzira na biologiju, mogu mnogo dati ovoj reprezentaciji. Igrački, ali prije svega i iskustveno, prenijeti na one koji dolaze pobjednički gen, "know how", učiteljski moment, koji i nekim novim generacijama mora postati Sorbonne, putokaz za dalje, kada ovih jednom više neće biti.
Skupina koja nam je dana najteža je na turniru, ispadanje ne bi bilo prikazano dramatično
Nije sigurno kako će okončati dvoboj protiv Italije. Imamo nadu, vjeru, imamo kvalitetu koja do danas nije aktivirana u punoj mjeri, imamo i navijače, kao i recentnu povijest znanja kako učiniti korak dalje. Hoće li to biti dovoljno, ne znamo. Ali pritom znamo da straha ne smije biti. Ova reprezentacija, vođena Dalićem i senatorima, nije otpisana. Kritike koje su ispisane velikim su dijelom bile konstruktivne. Odale su stanje stvari i detektirale kako ih ispraviti da budemo bolji. Skupina koja nam je dana najteža je na turniru, ispadanje ne bi bilo prikazano dramatično, ali iako su ujedno samo sebi, javno, postavili ciljeve i ambicije prolaska dalje, ova utakmica neće imati dramatičnih prologa. To jedino mogu učiniti sami sebi. Mi ostali nakon svega nemamo pravo na pljuvačnicu. Koje niti nema.
Hrvatska, dakle, igra za sebe. Nakon Rusije i Katara, pa i Rotterdama, nitko joj nema pravo išta spočitavati. Međutim, poznavajući ih, oni mogu spočitnuti najviše sami sebi. I to je jedina istina. Ova generacija tražila je pobjedničku aureolu deset godina, a kada ju je našla, nije ju htjela ispustiti. Ako ovo i jest kraj, a možda ne bi trebao biti, odlazak nakon natjecanja u skupini njima sigurno nije opcija.
Italija, u biti, dolazi kao kruna. Poslije tri velika turnira i jedne završnice Lige nacija, ovaj Euro, prepun hrvatskih navijača, baš njima je imao ideju poslužiti kao "bis". Uz frenetičnu publiku, da otpjevaju najveće hitove. I da sa scene, ako je ideja takva, odu sa stilom. Ne kao rashodovani bend koji na kraju karijere želi nešto zaraditi, ne nešto poput "Četiri asa", nego kao jedni od onih koji, ako trebaju otići, odlaze na vrhuncu. Poput Beatlesa, Oasisa, Gunsa, Pink Floyda ili Smithsa. Bez obzira na razmirice.
Vatreni protiv Italije trebaju stati, pogledati se u ogledalo i - igrati. To sigurno nisu zaboravili
Hrvatska ne smije strahovati od Italije. Ima dovoljno kvalitete da joj se suprotstavi. Gledajući obje momčadi, a onda i roster, više se treba plašiti Italija. "Vatreni" svoj put na Euru nisu započeli trijumfalno, doista jesu u škripcu, no sada, prije svega, trebaju gledati sebe. Ni navijače, koji će im opet dati ogroman vjetra u leđa, ni medije, kladionice, općenito sve ono što ih okružuje. I opterećuje.
"Vatreni" protiv Italije trebaju stati, pogledati se u ogledalo i - igrati. To sigurno nisu zaboravili. Pronaći sebe, onakve kakvi su donedavno bili. Ne dokazivati se nikome osim sebi. Izaći na teren i potvrditi svoju vrijednost. Stati na centar i ne gledati Talijane, nego se osvrnuti i naći same sebe. U kritikama pronaći motiv i inspiraciju, ali primarno dati sebi još jednu šansu. Pogledati iza sebe, vidjeti Mt. Everest koji su izgradili i onda igrati bez pritiska. Najbolje kako znaju. Ako i ispadnu, baš nikome ništa nisu dužni... Dapače. Ceh ide na naš račun.