Izgubila se prva utakmica, protiv velikog protivnika, i odmah je atmosfera pala na razinu panike i obezvrjeđivanja. Ona se, dojam je, prenaša i na reprezentativni tabor jer drugačije je teško objasniti zatvaranje treninga, zaobilaženje stadiona na kojem se igra utakmica te najave bitnih izmjena u momčadi...
No, dobro, Hrvatska je u prvoj utakmici igrala ispod očekivanja i, što je najbitnije, igrala je ispod svojih objektivnih razina. Vatreni ne spadaju u vrh euronogometa, iako su mu blizu. No, Španjolska, kao i Francuska prije svih, ipak su dimenzija više zbog moćnijeg i raznovrsnijeg rostera. Hrvatska ima bazu kakvu ima, stoga svi njeni uspjesi vrijede "duplo" u odnosu na one čiji kvartovi u metropolama imaju stanovnika (proporcionalno bazu) kao naša država.
U tom kontekstu, ovi momci koji su u Njemačkoj su najbolje što reprezentacija ima. Nijanse u promišljanjima je li netko još mogao biti unutar popisa 26 ili bliže terenu u odnosu na mjesto na klupi, stvar su nogometnog folklora. Svatko ima svoje mišljenje, svatko ima svoj stav, a postoji jedan čovjek koji ima pravo i obvezu na izbore i odluke. Zlatko Dalić, što god netko mislio o njegovom radu, najtrofejniji je izbornik u povijesti Hrvatske te već zbog toga zaslužuje respekt. Njegove odluke će biti dobre ili lošije, sudit će rezultat, ali ako bude negativan epilog, onda govorimo opet o treneru koji je prije toga osvojio svjetsko srebro, broncu i finale Lige nacija.
Sličnu priču imamo i oko igrača. Nije da su unutar 90 minuta sa Španjolskom, uistinu 90 slabijih minuta, odjednom loši igrači. Ono što je imperativ to je da svi Vatreni koji će biti na terenu, uz podršku onih s klupe, moraju biti (bitno) bolji nego sa Španjolskom. Hrvatska je jača od Albanije i ako pruži maksimum unutar okvira svog potencijala, onda uspjeh ne bi trebao izostati. Da će biti lako i jednostavno - neće, već zbog činjenice da je u pitanju imperativ...
Ovo je utakmica u kojoj se najviše očekuje na planu liderskog preuzimanja odgovornosti od iskusnijih igrača. Počevši od Dominika Livakovića, koji je protiv Španjolske dobio tri pogotka, kod kojih načelno nije odgovoran, ali je naučio sve oko sebe da izvlači momčad iz problema kad je stani-pani. Njegova koncentracija bit će ključna za obrambenu sigurnost momčadi. Drugi jako važan igrač, koji ovaj put ne može sebi dopustiti dubioze može li ili ne može zbog Saudijske Arabije, to je Marcelo Brozović. Naravno da to nije isti igrač kao kad je bio u Interu, ali logično je očekivati da ne bude ni toliko jalov kakav je bio protiv Španjolske. Brozović će biti igrač koji će "otvarati" igru iz posljednje linije i iza Modrića i Kovačića, a najvažnije je da to čini pravovremenim dodavanjima i pozicioniranjima.
Luka Modrić je... Luka Modrić. Velikan svjetskog nogometa, a ne samo najbolji u hrvatskoj povijesti. Niti on nije više isti, ali je još više nego odlučan igrač. Iskusan je "do boli" i ovo je utakmica u kojoj treba uzeti "pod ruku" momčad i usmjeravati je prema pobjedničkoj stazi.
Albanije je nezgodna, borbena, bit će i gusta u defenzivnom bloku. Andrej Kramarić je lijek za zatvorene obrane i vještinu snalaženja unutar gužve u suparničkom šesnaestercu. Ovo je utakmica gdje je Vatrenima ta vještina iznimno potrebna.
Joško Gvardiol je dva mjeseca pripreman od strane Dalića i suradnika da će biti lijevi bek u Njemačkoj. Sada ga vraćaju na stopera, vjerojatno stoga jer je "drugačija utakmica". Nije to lako stalno seliti, ali s obzirom na to da je Gvardiol svjetska vrijednost, od njega se očekuje da će se tome odmah prilagoditi.
Naposljetku, Bruno Petković. Neki su predviđali hlađenje, ali logika nalaže da igrač koji "zna igrati" treba momčadi koja živi "na igranju nogometa". Hrvatska nema moć diktirati visoke intenzitete, ali ritmove može prilagoditi sebi tako da više čuva loptu. Za takvu igru Petković je potreba, ali ne na način da se vraća na centar. Niti za igru u kojoj će s nekim "ludim pasom i potezom" oboriti pobornike s nogu. Petković treba biti u srcu obrane suparnika i tamo raditi razliku.