Zaboravite strpljivu, predvidljivu i, zapravo, pomalo dosadnu "vinsku mušicu", zrakom je poletio nepredvidljivi "stršljen" čije je ubode, nažalost, na koži osjetila i Dalićeva družina. Odlaskom tradicionalne španjolske "tiki-take", čiji su najistaknutiji igrački predstavnici odjahali prema mirovini, Luis de la Fuente napravio je hibridnu verziju prepoznatljive taktike La Roje, dok je Hrvatska dobila (beznačajnu) bitku i izgubila rat. Naime, uoči istrčavanja na travnjak Olimpijskog stadiona u Berlinu, Španjolci su u čak 136 natjecateljskih utakmica zaredom bili dominantnija momčad u posjedu lopte, još od finala Europskog prvenstva 2008. protiv Njemačke, a iako su ih u tom obračunu Vatreni nadvisili, na kraju s 53 posto posjeda, bodovi su uvjerljivo otišli na adresu španjolskog kampa.
Dok su borba za posjed i prevlast u sredini terena, u danima uoči premijere Hrvatske na Euru u Njemačkoj, dominirali javnim prostorom kao ključna stavka na putu do uspjeha, stvarnost je bila bitno drugačija. Nakon što su Španjolci našu obranu gurnuli "na konopce" u prvih deset minuta, stvarajući nam glavobolje s pritiskom u otvaranju igre, Hrvatska je stigla do zraka sredinom prvog dijela. No, razlomljene linije, osjetan razmak između veznih igrača i, praktički, nevidljivost naše ofenzivne linije u prvom poluvremenu, koja se ogledala, primjerice, u osam dodira i tek jednom točnom dodavanju Ante Budimira u prvih 45 minuta, rezultirale su sterilnim i bezopasnim dolascima u zadnju trećinu.
U konturama "nove" Španjolske, najveću pažnju plijeni krilni tandem - Nico Williams i Lamine Yamal - vrijedan ukupno 150 milijuna eura (60 + 90). Dok su ih naši reprezentativci uspješno udvajali u startu, predviđajući prostor za njihove napade "jedan na jedan", što je uobičajeni postulat u njihovoj taktici, šok nam je stigao nakon jednostavnog mata. Kod prvog pogotka, Gvardiol je ostao prilično visoko, Pongračić je zatvarao njegovo mjesto, nakon nerezonskog dodavanja na suparničku polovicu, što je ostavilo rupu u obrani, gdje se dogodio vrhunac "domino-efekta", slabašna reakcija Šutala i jednostavan zadatak za Moratu.
Plan nije uspio
Tražeći izolacije za Yamala i Williamsa, Španjolci su nerijetko oslanjali igru na jednu stranu terena, stvarajući gužvu i "overload", primjerice, uz lijevu aut-liniju, a zatim bi uslijedila dijagonala prema krilu. Slični obrisi viđeni su kod drugog pogotka, kada je 16-godišnji ofenzivac ostao usamljen na desnoj strani, naši su ga braniči uspjeli (donekle) neutralizirati, ali on je nanišanio suigrače, Ruiz je promiješao naše senatore, pa kroz ušicu igle polio Hrvatsku hladnim tušem.
Na bljeskove, naši su nogometaši napipali "Ahilovu petu" španjolske obrane, koja bi stajala visoko, i slali dubinske lopte iza njihovih leđa, ali bez opipljivog učinka. Takav je recept, vjerujemo, bio planiran u pripremi utakmice, s obzirom na to da su Španjolci tako kapitulirali protiv Gruzijaca i Ciprana u kvalifikacijama.
Ostavši bez pravog doprinosa "Bermudskog trokuta" - Modrića, Brozovića i (u manjoj mjeri) Kovačića - Hrvatska je bila osuđena na slab dan u uredu, za što su lovorike zaslužili superiorniji španjolski veznjaci. Treći gol, pak, bio je preslika njihovih kvalifikacijskih dvoboja, gdje su punili kazneni prostor igračima iz drugog plana i često slali ubačaje, po čemu su bili četvrta momčad u čitavim kvalifikacijama s 26,3 ubačaja u prosjeku po susretu.
Dalić je izmjenama tražio rješenje za napadačku križaljku, želeći stvoriti višak, što su naši i uspijevali kada bi se ugurali u međuprostor i probili prvu liniju, ali je gol ponovno ostao začaran. Računamo li dvosatni program iz finala Lige nacija, Hrvatska je stala na tri i pol sata igre bez gola protiv De la Fuenteove momčadi. Iako su Španjolci rijetko osuđeni na blok, kakav smo gledali u nastavku, rijetki ulasci u rizik naših igrača i spora igra, rezultirali su lakim poslom za suparnika, koji je osigurao savršeno otvaranje turnira na oba kraja terena...