Luka Modrić došao je u Njemačku vjerojatno s idejom da će mu to biti oproštajni turnir u dresu Vatrenih. Najbolji hrvatski nogometaš svih vremena ima 38 godina i zna da se bliži svom prirodnom igračkom kraju.
U klupskoj karijeri osvojio je sve što je mogao i to puno puta. Postavio je toliko rekorda da ih je gotovo nemoguće ispisati u jednom tekstu. Pregršt njih potpisao je kao igrač Real Madrida, najvećeg kluba današnjice, najvećeg u povijesti. I još ne misli stati.
Zlatna lopta iz 2018. ipak ima još jedan nedosanjan san - zlato s Hrvatskom. Nezaboravna je scena kojoj je cijeli svijet svjedočio nakon izgubljenog finala protiv Francuske na SP-u u Rusiji 2018. Luka prima Zlatnu loptu kao najbolji igrač Mundijala, kao kapetan koji je malenu Hrvatsku doveo do nevjerojatnog i nezaboravnog srebra, a lice mu odiše teško opisivom tugom. Kako će takav igrač - za mnoge možda i najbolji središnji veznjak u povijesti nogometa - slaviti svoj prvi veliki individualni trofej, a netom prije izgubio je jedino zlato po koje je zapravo došao.
Drugačija sezona
Nikada to nije javno rekao, ali Luka je nakon srebra u Rusiji nastavio put s Vatrenima uvjeren da s njima može do tog jedinog zlata koje mu nedostaje. Europskog ili svjetskog - samo da bude zlato!
Šest je godina prošlo, a Lukina misija i dalje traje. U Kataru se 2022. “utješio” broncom, u Ligi nacija prošle godine srebrom. U Njemačku je došao samo po zlato i nema toga što neće napraviti samo da bi ga stavio oko vrata.
Jesenas je ono izgledalo dosta daleko, posebno nakon onog tužnog listopada u kojem smo tako nemoćno izgledali u porazima s Turskom i Walesom. Izgledalo je kao da se dogodilo nešto nezamislivo, kao da se Luka umorio u toj potrazi za reprezentativnim vrhom.
U mjesecima koji su slijedili proživio je svašta. Po prvi put u karijeri ključne je utakmice kluba u kojem je igrao gledao s klupe, čekajući da ga trener u nastavku uvede u igru. I nije odustao, nije izgubio živce, nije radio nikakve scene zbog toga.
To nije normalno!
Ne zato što - kako je rekao jedan od njegovih suigrača u Madridu - nema ega. Ima ga Luka, ne možeš biti takav sportaš, takav pobjednik bez ega, ali njegov je usmjeren samo prema jednom cilju - prema pobjedi momčadi za koju igra. Nema toga što neće podnijeti za pobjedu.
Zato ne pitajte Luku Modrića po što je došao u Njemačku, jer došao je po zlato. Ne pitajte ga može li Hrvatska otići do kraja, jer on ne bi bio na Euru da nije uvjeren kako možemo otići do kraja. A barem Luku ne mora nitko na svijetu pitati je li sposoban predvoditi svoje suigrače na tom putu.
Koliko smo jesenas izgledali daleko od toga da u Njemačkoj možemo do zlata, toliko smo u subotu u Portugalu izgledali kao momčad koja apsolutno ima sve što treba da bi ga osvojila. O.K., bila je to prijateljska utakmica, ali moćni Portugalci gledali su je u nevjerici. Njihov izbornik je neki dan bez imalo ustezanja kazao: Hrvatska igra kao klub, to nije normalno!
Hrvatska igra kao reprezentacija koja može u Njemačkoj uzeti zlato. I koja ima Luku Modrića, nikad odlučnijeg u svojoj misiji. Svjestan da će mu vjerojatno biti posljednja u najdražem dresu Vatrenih...