Pogledali su kako Slovenci drže “nulu” s Englezima, demonstriraju energiju, organizaciju igre, supermotiv i pamet o kojima su učili od njih, a sada im očitali lekciju i – morali kući! Vatreni su u srijedu u 7.45 sjeli u autobus, tiho, bez pompe i buke, i zaputili se u zračnu luku u Berlinu. Većina je letjela u Zagreb, pojedini u München – Stanišić, Pongračić i Sučić.
Stigli su s fanfarama, tisuće su im klicale na trgu, otišli su pokisli nakon rezultatskog fijaska koji će se pamtiti. Zaboravit će se zbivanja na utakmicama jer bila su neupečatljiva, ostat će u kolektivnoj memoriji da su primljeni golovi u zadnjim napadima i napravljen najlošiji rezultat na velikim natjecanjima ikad, baš kad ih je na tri utakmice došlo bodriti 110-120 tisuća navijača. Ujedinili su zemlju kao najveći promicatelji svega hrvatskoga, međutim, ovaj put nisu dali razloga za veselje.
Nisu vjerovali u teoriju
Slovenci su itekako zaslužili osminu finala, učili su od Vatrenih, oni su im bili uzor kako se to radi, kako se “grize” za domovinu, ide glavom na kopačku i izvlači najbolje. Matjaž Kek to je često ponavljao i znao prenijeti na momčad, a Hrvatska kao da je zaboravila biti ono što je bila. U Njemačkoj nije bila svoja...
Teorija da bi se s dva boda moglo dalje stajala je samo na papiru, u nju ni izbornik, ni većina igrača nisu vjerovali, zrakoplov je bio rezerviran već za 9.40. Nije se moglo proći dalje bez ijedne pobjede. Kako to često biva, tko nastupi s glazbom i pompom, odlazi na stražnji izlaz. Oko Hrvatske stvorila se euforija koja je loše djelovala na sve, pa i danas izbornik govori kako nije mogao nakon Portugala mijenjati ekipu za Španjolsku, iako imaju dovoljno iskustva da su znali kako Portugal ne znači ništa. Baš ništa.
Prvi put su na uvodnoj press-konferenciji uoči premijerne utakmice Dalić i Modrić pričali o finalu, zato je konačan rasplet za sve strašan šok. I Lukine suze normalna emotivna reakcija...
Nekoliko dana nakon Italije još im nije jasno kako su i zašto točno posrnuli. No, postojali su jasni signali problema, ali ih nisu dovoljno ozbiljno akceptirali. Bilo je baš po narodnoj poslovici “vrč ide na vodu dok se ne razbije”.
U Zagrebu ih je dočekalo tristotinjak ljudi, iz resorta Mark Brandenburg je Vatrene ispratilo samo osiguranje i pokoji medijski djelatnik, jedan je policajac dobio na poklon loptu s potpisima igrača, klinac koji je prolazio na biciklu viknuo je:
- I love Luka Modrić!
Press centar se rasklapa, njihove fotografije se miču, Neuruppin se vraća svakodnevici. Nakon ekipe iz grada su “zapalili” i novinari. Lokalni vlasnici birtija i restorana pozdravljali su se s nama sa suzama u očima, napravili smo im veliki posao, bili atrakcija i tema razgovora. Neuruppin će pamtiti Hrvate u svakom slučaju, svatko na svoj način.
Valjda nas neće koštati
- Vi ste Hrvati nama ovdje bili kulturni događaj godine - iskrena je Ursula.
Nekad smo znali biti glasni, barem mi novinari, zapjevati, kao na oproštaju u utorak kad se cijelo poslijepodne orila “Hrvatsku zastavu”, ali nije im to smetalo, štoviše, ako već nisu Vatreni na terenu, barem smo donijeli energiju u Neuruppin koja u gradu penzionera itekako dobro dođe. Iako ima tridesetak tisuća stanovnika, mnogi rade u osamdesetak kilometara udaljenom Berlinu, pa je tijekom tjedna pust. I ostao je prazan, kao naše duše nakon Italije...
Amerika nas čeka, nažalost, kompliciramo si pomalo put do nje. Samo da nas Njemačka ne košta previše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....