Kemija Berlina se pomalo mijenja. Dovoljno je prošetati se bilo kamo da vidite kakva je to svjetska metropola u kojoj će svatko naći nešto za sebe, od najvećih ekskluziva od starije ekipe koja pije na klupici i šatora beskućnika ispod mosta. Berlin je sve. Najsjajnije lice i najružnije naličje današnjeg svijeta. No, za Hrvate poprima posebnu energiju, od četvrtka, a pogotovo u petak i subotu glavno je stjecište navijača sa svih kontinenata. U srijedu je otvorena fan zona na Brandenburškim vratima, druga kraj crkve Kaiser Wilhelm je uređena, ali za Hrvate žarišta će biti restorani i kafići u kojima fešte organiziraju naši ljudi.
Remvi je grčki restoran čiji je gazda Kosta iz Soluna...
- Nekad sam navijao za PAOK, sada sve više za Panathinaikos - kazat će.
No, Kosti ne bi išao posao kad se kod njega ne bi okupljali Ante Galešić i prijatelji. Na najavu dolaska novinara Ačko je pozvao i sina Niku, igrača Rijeke kojem su mnogi predviđali mjesto u nacionalnoj vrsti na Euru, ali izbornik ga nije stavio niti na pretpoziv. Remvi je za utakmicu Vatrenih i Španjolske na tri dana zakupio Tihomir Disler, čuveni navijač Tile iz Vinkovaca...
- Na terasi će biti tamburaši, bit će lom. U petak navečer i u subotu cijeli dan - priča Tile koji je prošao mnoge utakmice Vatrenih, a u Berlinu živi već dugo nakon što je u Vinkovcima trinaest godina vodio kafić i klub.
- U Rusiji sam bio na pet utakmica, u Katar nisam išao. Sad imam kartu, ali kad bi me netko od Hrvata zamolio da mu je prepustim za tisuću eura, mislim da bih pristao. Mogu gledati i u restoranu - jasan je Tile te se prisjetio:
- U Moskvi sam za finale odjednom imao dvije ulaznice u rukama. Jednu sam dao našem čovjeku po službenoj cijeni 500 eura. Bio mi je spreman platiti tisuću.
Ulaznica nikad dovoljno
Ante Galešić Ačko vjerojatno je najveća faca među hrvatskim sportašima u Berlinu. Nismo sigurni je li itko ovdje igrao, a da se s njime nije družio. Do 2015. imao je kafić Chicago...
- Bilo mi je preko glave ugostiteljstva pa ga sad vodi moj prijatelj - reći će Ačko koji u Berlinu živi od 1990. godine.
- Roditelji su mi radili ovdje, trebao sam studirati u Splitu, došao sam obnoviti garderobu i ostao cijeli život - smije se prisjećajući se početaka.
Igrao je nogomet, bio lijevo krilo pa kasnije branič, radio kao trener u akademiji Herthe do prije 4-5 godina, a sad je posvećen samo osnovnom poslu - građevini! Iako i dalje voli otići na termin.
- Kad je Niko prešao u Rijeku i ja sam završio s aktivnim poslom u Herthi, vodio sam dotad U-19 uzrast.
Mobitel mu zvoni, ulaznica nikad dovoljno. No, nije iznimka.
- U Berlinu će biti preko stotinu tisuća Hrvata, a na stadionu pedeset tisuća. Pokupovali smo sve ulaznice od Nijemaca, ne znam više gdje tražiti. Mnogi su Nijemci unaprijed uzeli karte dok se nije znalo tko će igrati ovu utakmicu, ali nisu mogli odoljeti ponudama koje idu i do 800 eura. Zavisi za koji sektor. Španjolaca neće biti niti deset tisuća, vratili su neke ulaznice UEFA-i. Uvjeren sam da ćemo nadmašiti Rotterdam. Ovdje ovih dana ništa nije normalno. No, i dalje mi nedostaje karata, tražim tko ima... - govori nam Nikica, rodom iz Čapljine koji također radi jako dobar posao u Berlinu u građevini, i hvali se što je objavljeno da su Čapljinci najviši ljudi na svijetu.
Na Svjetskom prvenstvu 2006. godine kod Galešića je bio delirij.
- Ostao sam prijatelj s Ivicom Olićem i Josipom Šimunićem iz vremena dok su igrali u Herthi, voljeli smo kartati belu, zabaviti se prijateljski, a s Nikom Kovačem sam odrastao, išli smo kao djeca zajedno u crkvu.
Kovača nema u Berlinu, živi u Salzburgu, nije najavio da bi došao na utakmicu.
- On je najveći profesionalac kojeg sam upoznao - tvrdi Ante Galešić.
Sjećate li se situacije u kojoj nije bio profesionalac?
- Ne, nikako, pamtim da smo otišli na jedan koncert i tamo je popio dva piva. To je najveći prekršaj profesionalizma Nike Kovača za koji ja znam - smije se Ante i pokazuje tu fotografiju, ali nije htio da izađe u medijima.
Olića prati glas slavonske lole.
Nema ljutnje na Dalića
- Ma, sve je kod njega uvijek bilo u granicama. Također je apsolutni profesionalac. S Ivicom sam u kontaktu na dnevnoj bazi, polagali smo zajedno za trenersku UEFA Pro licencu, obiteljski smo vezani... Kad je god u Berlinu čujemo se, kad smo u Zagrebu uvijek smo skupa - pričao je, i u tom času zazvonio mu je mobitel.
Na ekranu je pisalo - Ivica Olić. Nismo prisluškivali...
Galešić je Livnjak kao i Zlatko Dalić koji u restoranu u Varaždinu ima dres Croatije iz Berlina. Kluba u kojem je Ante igrao čak i treću njemačku ligu u najslavnijim danima devedesetih godina...
- Dalića površno poznajem iz Livna jer je nešto stariji od mene, ali u Novalji imam restoran gdje on ima kuću pa često dođe s gospođom kod mene na kavu. Kao i predsjednik HNS-a Marijan Kustić. Dalić je čovjek koji zna što hoće, veliki profesionalac, ali i veliki vjernik, ma kapa mu do poda. Uz svu trenersku kvalitetu najveća mu je snaga što je izvrstan psiholog i čovjek. Zna upravljati s ljudima. Kao trener znam kako je držati 26 ljudi zadovoljnima.
Niste ljuti što nije Niku pozvao?
- Ma ne, Bože sačuvaj. Niko je napravio veliki igrački iskorak, njegovo vrijeme dolazi. Dečki koji su u reprezentaciji to su zaslužili, oni su odveli reprezentaciju na Euro, a Niko, ako nastavi ovako raditi mislim da je sljedeći koji se može nadati prilici - odgovorio je otac Ante.
Dok smo sjedili ljudi sa smo dolazili, prvi navijači i Mokošice, Hrvati iz Berlina, punio se restoran...
- Ovdje nas Hrvata ima službeno 18 tisuća, ali uvjeren sam da nas je zapravo 30 tisuća - dobacio je Pančo, imena Danijel Tordinac, također bivši nogometaš Croatije Berlin i trener s UEFA A licencom koji sad ima tvrtku za čišćenje stanova i kuća. Croatia je sada šesta liga...
Hrvati u Berlinu su poput Dalićeve mantre - složna braća. Ili obitelj. Pomažu si, štite se...
Na SP-u 2006. godine Hrvatska je ovdje igrala otvaranje s Brazilom.
- Dan prije utakmice, nakon treninga na Olimpijskom stadionu, budući da mi je Niko Kovač jako dobar prijatelj, navodio je vozača busa točno do mojeg kafića, iako su trebali ići u drugom smjeru do hotela. Stali su, izašli, a tisuće ljudi euforično ih je pozdravljalo, slikali su se s mnogim pa tek potom produžili do hotela - evocira uspomene Ante Galešić, dodajući:
- To je bila ludnica. Nezaboravni dani. Imam osjećaj da je trajalo dva tjedna bez zaustavljanja, praktično bez spavanja. Uvijek je bilo nešto organizirano, glazba i svašta. Nevjerojatna euforija. Ne znam hoće li se to ponoviti u punini jer malo smo se i navikli da reprezentacija ima uspjehe i postalo je to kao normalno. Osim toga narasli su socijalni mediji, puno se toga vidi kroz mobitele, nije više toliko bitno pokazati se u gradu. Prije si trebao biti prisutan, sada pratiš preko ekrana.
Ponovo ima dosta optimizma, samo što tada Hrvatska nije prošla skupinu.
- Ima. Navikli smo se na velike utakmice, imamo apsolutnu kvalitetu za nešto više. Sve su se reprezentacije podignule u vrijednosti, bit će jako zanimljivo. U nokaut fazi je sve moguće.
Tko su najpoznatiji i najutjecajniji Hrvati u Berlinu, osim njega, pitali smo ga.
- Ima više ljudi koji se bave građevinom, koji imaju restorane i kafiće. Prvo mjesto okupljanja Hrvata je crkva, drugo SD Croatia Berlin. Ima i manjih udruga, folklornih društava, klapa...
Na dočeku Vatrenih u Neuruppinu u klapi je pjevao Vinkovčanin Tomislav Vranjić, koji je nekad u mladoj reprezentaciji igrao kao golman, zajedno s Lukom Modrićem, ali je griješio u ključnim utakmicama te se nisu plasirali na Euro U-21. Što mu se kasnije odrazilo na cijelu karijeru.
- Dakako da se jako dobro poznajemo, to je naš Cigo, igrao je za Cibaliju, Dinamo, na Cipru, u Grčkoj i drugdje. Pozvao ga je jedan dečko koji je čuo da ima dobar glas, pristao je jer to voli. Fino je da se duže.
Što radi?
- Prije je vozio kamion, a sada radi u domu za nezbrinute gdje mu je gospođa poslovođa.
Ačku se uvijek jave kad su u Berlinu i Igor Štimac, i mnogi drugi naši poput Ivana Klasnića, ali i Srbi Dejan Stanković, Marko Pantelić koji je u njegovom kafiću radio rijetko viđene fešte. Kafić mu je bio poput muzeja s 250 dresova i brojnim fotografijama.
- Kad se igrao Euro 2012. u Poljskoj, Štimac je kod mene bio gotovo svaki dan. Zajedno smo išli na utakmice.
Najdraži dres mu je...
- Tri su najdraža, ali moram reći da imam jedan od zadnjih dresova u kojima je Diego Maradona igrao za argentinsku reprezentaciju. Bilo je to na oproštaju u Buenos Airesu. Davor Šuker ga je poklonio Niki Kovaču za rođendan, a Niko ga je donio meni znajući da skupljam dresove. Osim toga još dva na listi Top 3 su mi s Wembleyja 2007. godine kad smo pobijedili Englesku 3:2, dobio sam potpisane od Nike Kovača i Ivice Olića. Pritom od Nike imam i gaćice i kapetansku vrpcu.
Dobar posao u Unionu
U Union Berlinu igra Josip Juranović, a radili su donedavno kao treneri Nenad Bjelica, Nino Bule i Danijel Jumić.
- U Unionu je jako teško raditi, to je drugačiji klub od Herthe, to je istočni štih, većinom gledaju kako forsirati Nijemce, našima nije lako proći. No, Bule i Jumić postali su mi prijatelji za cijeli život. Nije im bilo jednostavno, međutim napravili su najbolje što su mogli. Uzeli su momčad koja je bila pretposljednja i digli su je iznad linije, a zašto su dobili otkaz, to su neke druge stvari. S Josipom Juranovićem sam isto vrlo dobar, nekad se vidimo na kavi. Čak sam mu našao i stan u Berlinu. Jako je dobro odigrao do zadnja dva kola gdje se malo i ozlijedio, ali iza njega je odlična sezona - komentirao je Ante.
Niko se nije puno uključivao u razgovore, osim kad su teme bila navijačke. Svako toliko netko bi ga bocnuo - ideš li u Dinamo, ali samo se zagonetno smješkao.
- Sa sigurnošću znam da 18. lipnja letim u Zagreb, a 20. mi počinju pripreme Rijeke - kazao je Niko Galešić.
Svi su navijali da potpiše za Modre, osim torcidaša Panča koji bi ga rado vidio u Hajduku... Koliko smo čuli, cura Riječanka upisuje fakultet u Zagrebu.
Poslijepodne u Berlinu brzo je preletjelo. Španjolska je tek prva utakmica u njemačkoj prijestolnici, bude li dobra Hrvatska bi mogla igrati još koju...