Gutxi gara, baina hor gaude! Riječi su iz unikatnog, izoliranog europskog jezika, sa sjevera Pirenejskog poluotoka, gdje se ugurala najgušća koncentracija stanovništva s krvnom grupom "nula" na svijetu, lubanje su deblje, a nogometni je talent, očito, i prije rođenja ubrizgan u krvotok prkosnih i tvrdoglavih dječaka. Dobro došli u zemlju gorštaka, u Baskiju, autonomnu zajednicu na vrhu Španjolske, koja se, prema najsvježijim poučcima, prometnula u leglo reprezentativaca za La Roju. S obzirom na osmoricu putnika na Europsko prvenstvo, od ukupno 2,2 milijuna žitelja na cijelom teritoriju, dašak baskijskog jezika s početka teksta kristalizira se u prijevod hrvatske navijačke doskočice - "Malo nas je, al‘ nas ima".
Dok se u zrakoplov za Njemačku natiskala mješavina igrača iz dva kluba, ponosa regije - Athletic Bilbaa (tri) i Real Sociedada (pet) - u jednadžbu se može ubaciti i Luis de la Fuente, izbornik Španjolske, koji je, doduše, rođen u susjednoj La Rioji, ali profesionalni put zazidao je upravo u Baskiji, provevši 14 igračkih godina u tamošnjim klubovima, kao i Aymeric Laporte, bivši branič Athletica, čiji su preci baskijskog porijekla. Međutim, pričekajte, nisu li Baski zagovornici odcjepljenja? Nije li njihov nacionalni otpor, donedavno, imao i oblik terorizma? Žele li oni, konačno, nositi crveni, nacionalni dres? I kako na to gledaju stanovnici?
Naravno, mišljenja su podijeljena, stavovi divergiraju, ali tamošnja istraživanja, iz ožujka, pokazuju da se samo 19 posto stanovnika osjeća "isključivo kao Bask", a njih 22 posto podržalo bi odcjepljenje. Vratimo li loptu, ipak, na nogometni teren, baskijski začin u reprezentaciji nije avangardan sastojak, štoviše, on je neizostavni dodatak prokušanog recepta. Iako, nikad u ovolikoj "gramaži". Dok se, primjerice, Xabi Alonso okitio s tri zlatna odličja u kultnoj eri reprezentacije, baskijski nogometaši nerijetko su bili na marginama nacionalne vrste, izbrojani uglavnom na prste jedne ruke. No, paralelno s reinkarnacijom Athletica, koji je u svibnju osvojio Kup kralja i okončao 40-godišnju sušu bez trofeja (izuzev Superkupa), ali i s buđenjem Reala, koji je u svježe završenoj sezoni dogurao do osmine finala Lige prvaka, baskijski predstavnici krupnim se koracima vraćaju među "kremu" španjolskog nogometa.
Prkose zaraznim klicama modernog nogometa
Veliki "comeback" potvrđuje nam i Sergije Krešić, 77-godišnji Splićanin, koji je u Španjolskoj više od tri desetljeća, a kao trener je tamo odradio gotovo 300 utakmica, od kojih 204 u La Ligi na klupama Betisa, Valladolida, Mallorce, Numancije…
- Baski su vrlo snažni igrači, godinama su stvarani u mlađim kategorijama. U tim akademijama ima jedan važan detalj, koji nije zanemariv. Naime, ne mogu reći sa sigurnošću do kojeg točno godišta, ali oni u mlađim uzrastima ne bilježe rezultate, ne zna se tko je pobijedio, primjerice, Bilbao ili Sociedad. Sve shvaćaju ozbiljno, izvanredno rade s djecom - kaže nam iskusni sugovornik, koji nam se javio iz grada pod Marjanom, gdje živi polovicu godine, dok drugi dio provede u Marbelli, mjestu na južnoj španjolskoj obali.
To da nisu nimalo zanemariva družina, povijesno gledano, svjedoče i rezultati baskijske reprezentacije, dakako, nepriznate od Fife i Uefe, koja je pobjeđivala Meksiko, Ganu, Srbiju, Urugvaj, a najviše je utakmica (13), simbolično, odigrala protiv Katalonije. Dok Athleticova politika, isključivo baskijskih igrača, i dalje prkosi zaraznim klicama modernog nogometa, Sociedad se 1989. okrenuo inozemnim tržnicama, a u zaokretu prema polukozmopolitskom uređenju, mjesto u San Sebastiánu našao je i jedan Hrvat, Igor Cvitanović, koji je u bijelo-plavom dresu odradio sezonu krajem prošlog stoljeća.
Unatoč srčanosti i blagoj prgavosti, derbiji između ta dva kluba, pak, odišu prijateljskim notama, toplom atmosferom i zdravim odnosima, u kojima je suparništvo pospremljeno pod tepih zbog privrženosti Baskiji. Paralelno s oprečnim politikama u prijelaznom roku, eminentni stručnjaci brzo će secirati distinkcije između nogometnih filozofija tih klubova. Dok bi Bilbao, primjerice, češće pribjegavao direktnosti, okomitosti i brzini, s puno više zračnih duela, što se može pripisati engleskom utjecaju, Real je češće njegovao sitni vez, držanje posjeda, ali, također, s napadačkim ambicijama.
Iako su zlatne ere proživljavali između 1980. i 1984., kada je titula španjolskog prvaka četiri sezone zaredom odlazila u Baskiju, dvaput u Bilbao, dvaput u San Sebastián, nova kontinentalna smotra ponovno bi najblještavija svjetla reflektora mogla usmjeriti na zvijezde sa sjevera države. S petoricom predstavnika u De la Fuenteovoj svlačionici, Real Sociedad svojevrsna je "zlatna žila" nove reprezentacije, rekorder prema broju članova u aktualnoj nacionalnoj vrsti, s jednim igračem više od Barçe i dva od Reala.
Strateški magovi
Družina s Anoete La Roji je "posudila" Mikela Oyarzabala, raspucanog klupskog kapetana, koji je u reprezentativnom ruhu postigao šest pogodaka u posljednjih sedam mjeseci. Stručnjaci su, pak, Martína Zubimendija prekrstili u "Sergija Busquetsa iz generacije Z", a Mikel Merino, originalno iz Pamplone, prije šest godina stigao je u Baskiju, nakon kratkih epizoda u Newcastleu i Borussiji Dortmund. Pored trojca vrijednog ukupno 145 milijuna eura (45+50+50), u reprezentaciju se "ušuljao" i Robin Le Normand, prema rođenju Francuz iz Bretanje, a prema srcu, ali i papirima, branič iz Baskije, koji bi mogao startati protiv Hrvatske u Berlinu.
Álex Remiro, biti pričuvna opcija u Njemačkoj, neupitno mjesto među vratnicama drži čovjek iz Athletica koji je, prošlih godina, častio Vatrene, ali onda i brutalno vraćao.
- Bilbao je stalno u gornjoj polovici, u vrhu. Proizvode mlade igrače koje onda puštaju iz kluba, a za njih dobiju velik novac, i onda ga ulažu u mlađe kategorije; ta situacija kod njih je vrlo specifična. Koga bih izdvojio? Unai Simón godinama je u reprezentaciji, izvanredno brani - podvukao je Krešić čovjeka koji je, u Kopenhagenu 2021., Hrvatskoj darovao bizaran autogol, a zatim u finalu Lige nacija, prošle godine u Rotterdamu, spriječio naš san o prvom zlatu, zaustavivši u raspucavanju s bijele točke pokušaje Lovre Majera i Brune Petkovića.
Osim vratara, Bilbao je u španjolsku ekspediciju poslao i braniča Danija Viviana, koji, kao i Oyarzabal, ima jedan nastup i za baskijsku reprezentaciju, a Modrićevoj kompaniji prijetit će i Nico Williams. Brzonogi ofenzivac, čiji su roditelji iz Gane trbuhom za kruhom stigli u Europu, u klupskoj je sezoni isporučio osam pogodaka i čak 17 asistencija, a dva dana prije finala Eura proslavit će 22. rođendan.
Osim zavidnih igračkih karika, Baskija se prometnula u kolijevku strateških magova, vruće "robe" na trenerskom tržištu, koji posljednjih godina žare i pale uz linije europskih travnjaka. Xabi Alonso i Mikel Arteta trenutačno su najrazvikaniji predstavnici baskijskog taktičkog smjera, koji je bio polazna stanica i za Unaija Emeryja, Imanola Alguacila, Andonija Iraolu, Julena Lopeteguija ili Joséa Luisa Mendilibara, stručnjaka koji je prošle godine pokorio Europsku ligu sa Sevillom, a prije dva tjedna rezervirao je trofej Konferencijske lige s Olympiakosom.
Prelistamo li i prašnjaviju povijest, s početka prošlog stoljeća, Bilbao je rodio i Rafaela Morena Aranzadija, poznatijeg pod nadimkom "Pichichi", 154 centimetara visokog "topnika" prema kojemu ime nosi i nagrada za prvog strijelca španjolskog prvenstva. S obzirom na to da se u sve miješa, niti nogomet se ne može othrvati najezdi politike, ali osmorica Baska (plus izbornik) napravit će sve da Španjolsku odvedu na tron, a na prvoj stanici čeka ih hrvatska odlikovana postrojba. Što o svemu, zapravo, misli tamošnje stanovništvo, zaokružio je naš sugovornik...
- To je više novinarska "patka", stvarnost nije baš takva, iako je tijekom povijesti bilo pokušaja svakakvih promjena. Ako igraju Baski, onda su oni vrlo zainteresirani, žele pobijediti, poštuju sve. Hoće li navijati za Španjolce? Vjerujem da hoće - zaključio je Sergije Krešić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....