Nakon što se 1998. godine osvojila bronca na debiju Mundijala, mnogo je onih koji su taj fantastičan uspjeh tretirali sa zadrškom. Jer, kao, Vatreni su bili spremni za naslov svjetskog prvaka.

Ta subjektivna procjena, više okvir želje nego realnosti, dobila je potom potvrdu kroz neuspjeh u borbi za EP 2000. Dva desetljeća reprezentacija je bila na marginama borbe elitnih selekcija za vrh. U proteklih pet godina Hrvatska je postala dio grupe koja daje protagoniste borbe za vrh svjetskog nogometa. Za hrvatske okvire to je zapravo vrh i treba sretno živjeti te godine. Opterećivati se nečime što nedostaje jer taj osjećaj diktira želja i nema smisla. Realno je da Hrvatska već pet godina daje maksimum i “vozi do daske” da bi bila na toj razini. Za onaj posljednji iskorak, a to je, primjerice, pobjeda u finalu svjetskog ili europskog prvenstva, naša reprezentacija nema dovoljno snažnu kubikažu, pa da u završnom sprintu nadjača moćnije motore. To nije stvar jedne generacije, ere ili turnira, nego je to realnost naše zbilje.

ANTE CIZMIC Cropix

Francuska je zaustavljala Vatrene na SP u polufinalu 1998. i u finalu 2018. Argentina je srušila snove našima u polufinalu SP-a 2022. Španjolska je eliminirala Hrvatsku u skupini EP-a 2012., u osmini finala 2021., a sada je u finalu Lige nacija izborila trofej jedanaestercima. Njemačka je prve Vatrene zaustavila u prvoj kup-utakmici EP-a 1996., Englezi i Francuzi u skupini EP-a 2004., a Turska nakon jedanaesteraca u četvrfinalu na EP-u 2008. Portugal je zaustavio naše na EP-u 2016., Brazil i Meksiko na SP-u 2014. Potonji i Talijani eliminirali su nas i 2002. godine.

Simbolično zlato

Pogledajmo imena tih koji su zaustavili Vatrene, pa ćemo primijetiti zgodnu činjenicu - te uglavnom (naj)veće suparnike Hrvatska je znala pobjediti na velikim turnirima i eliminirati i Njemačku, i Englesku, i Brazil, i Italiju, i Argentinu, sada Francusku (Liga nacija), kao i manje favorizirane Turke. Ostaju još dužnici Portugalci i Meksikanci. Što nam to sugerira?

Hrvatska ima u određenoj eri dovoljno kvalitetnu selekciju da pobijedi te favorite (i one koji to manje), ali se nije poklopila dovoljno široka kvaliteta kadra i igre da se na velikom turniru ode do kraja. Zato bi neke pobjede nad velikima ostale bez većeg dosega (recimo, nad Italijom 2002., Njemačkom 2008., Španjolskom 2016.). Na velikom turniru nije dovoljno pobijediti jednog velikog, budući da čekaju još dva-tri takva. I što su moćnije nogometne nacije u pitanju, to je širina njihova rostera veća i kao takvi su u velikoj tehničkoj i fizičkoj prednosti.

Na Mundijalu 2018. Hrvatskoj se poklopila odlična grupa iskusnih igrača, većina u najjačoj fazi karijere, pa se otišlo do finala! Pritom se trebamo prisjetiti kako smo praktično u posljednji trenutak spasili vizu za dolazak u Rusiju, smjenom Čačića i imenovanjem Dalića. Treba se sjetiti kako smo imali i moćnije napadače (Mandžukić, Rebić, Perišić), brze bokove (Vrsaljko, Strinić), u vezi uz Modrića i Brozovića jednog Rakitića, a da su s klupe kao alternative ulazili Ćorluka, Kovačić, Kramarić, Pjaca. I treba imati na umu kako smo igrali tri produžetka (Danska, Rusija, Engleska), od kojih smo prva dva riješili jedanaestercima. Moglo je, dakle, otići na drugu stranu...

Nakon Rusije je Hrvatska bila slabija za više iskusnih igrača, tražila se nova grupa, pa je na Euru 2021. došlo do objektivnog pada kvalitete i posljedično rezultata. No, prošla se grupa, što je prije Rusije bilo uvijek tretirano kao temeljni cilj. Hrvatska je u Kataru došla s nizom novih i dosta mlađih igrača, a iako nije djelovala moćno kao u Rusiji, ona je ostvarila drugu medalju zaredom. Iako je bronca, to je još jedno “simboličko zlato”, da Hrvatska dva puta ostvari postolje!

Vezane vijesti

JAKO IM JE NEDOSTAJAO Wolfsburg odbio razgovore o prodaji Lovre Majera, dao mu broj 10 i ključeve igre u novoj sezoni

‘CRO SEMAFOR‘ Sučić ili Baturina? Evo tko će se od njih dvojice lakše prilagoditi na Serie A. Jedan bi mogao imati probleme

I kao kruna tog ciklusa, Liga nacija, koju su u prvom i drugom negativnom izdanju Vatrenih banalizirali izbornik Dalić i većina igrača, pa i javnost, ipak je u trećem turnusu “ispala” kao super šansa za novi prestižni domet. I eto, svi smo se uzbudili za mogući trofej, iako je već sjajna stvar da se Hrvatska domogla finala. I bila je blizu trofeju jer na jedanaesterce je sve moguće. Bilo je više puta za nas u pet godina, sada je bilo protiv nas...

ANTE CIZMIC Cropix

Znači li sve to da Hrvatska ne bi trebala gajiti ambiciju za napredovanjem, to jest za trofej? Naravno da ne znači. U svaku utakmicu treba ići za željom za pobjedom, ali treba se poklopiti mnoštvo stvari da Hrvatska na velikom turniru kao što su Mundijal ili Euro nadmaši sve tradicionalne favorite. Mi smo s najjačom koncentracijom kvalitete dosegli, uz puno “poklapanja” (i sreće), finale u Rusiji. No, objektivno gledajući, Francuska ima(la) moć da složi dvije pobjedničke momčadi, te uz izrazito fizički snažne, brze, tehnički odlične igrače čini razliku.

Tako je bilo i protiv Argentine u Kataru, gdje se ta fizička nadmoć, uz Messijev(sk)e vrijednosti, nameće kao dominacija. Pokazalo se i u Rotterdamu, kada se porazi domaćina, kako jedna navodno “najslabija” Španjolska (igrači iz La lige i drugih jakih liga) ipak može limitirati jaku Hrvatsku.

Vožnja do maksimuma

Jednog dana će se možda poklopiti da Hrvatska postane deveta zemlja u povijesti prvaka svijeta (nakon Brazila, Italije, Njemačke, Argentine, Francuske, Španjolske, Engleske i “uljeza” Urugvaja). Jednog dana će se možda dogoditi da na jačem turniru, Euru, Vatreni budu jedanaesta zemlja prvak (nakon Njemačke, Španjolske, Italije, Francuske, Portugala, Nizozemske, Danske, Grčke i bivših SSSR i ČSSR).

Može li to biti na Euru 2024.? Prvo se treba plasirati, potom pripremiti i onda krenuti u boj, a vjera u uspjeh uvijek treba biti prisutna. No, Hrvatska vozi 200 na sat, na rubu, kako bi pet godina pratila ritmove vrhova. Pitanje je može li to i dalje činiti sa selekcijom koja se praktično stvara u hodu, a koja i u ovoj situaciji kompletnosti (s Modrićem) ima kronični deficit super važnih profila današnjice (bočnih, krila, prodornih špica) i pogotovo brzinskih svojstava.

Velika privrženost igrača i borba za hrvatski dres je zalog da će oni postići maksimum koliko tog trenutka mogu. Kao što su činili proteklih pet godina s medaljama, ali i kao što su činili dva desetljeća prije bez postolja. Hrvatska je svakako fenomen po svemu što postiže reprezentacija i zato je Liga nacija veliki uspjeh i razlog za ponos i nove valove entuzijazma, a ne za neskromna preispitivanja zašto nisu na vrhu nečega...