Latvija je slavila Dan nezavisnosti i hrvatski navijači dugo se nisu mogli "raspojasati" po gradu, sve dok nije prošao vojni mimohod, te kompletna parada i procedura. Kad su avioni nadlijetali Rigu, a defile vojski iz raznih zemalja okupirao centar grada, fanovi Vatrenih bili su osuđeni na kafiće i kulturno ponašanje, zabranjena je bila čak i pjesma, kao i vješanje naših zastava po ulicama i trgovima. Dopuštene su bile samo latvijske...
Štošta se dogodilo iza kulisa utakmica Hrvatske, ali takav režim ne pamtimo. Međutim, Latvijci drže do svojeg i nema im se što zamjeriti. Kod njih se red mora znati. Klub navijača Mi Hrvati organizirao je druženje u pivnici The stage by two more beers, agilni i organizacijski vrlo spretni šef Željko Bulić uspio je nagovoriti osoblje da dopusti pet minuta hrvatske pjesme praćene bubnjem virtuoza Davida za potrebe medija, no već nakon tri-četiri minute uletjela je policija i energično poručila:
- Stop!
Tek kad je Latvija proslavila svoj najveći praznik, a vojna izaslanstva otišla na ručak, kočnice su mogle biti otpuštene. Pjesma je dobila slobodu, zastave su iznesena na trgove..
Vojni mimohod imao je za Hrvate jednu anomaliju, u njemu nije bilo delegacije Hrvatske, pripadnika MORH-a, niti naše zastave. Čekali su je, čekali i nisu dočekali... Zato su navijači pozdravljali Slovence, Crnogorce i Makedonce, a posebno Talijane, čije su osebujne kape i ovdje pobudile golemo zanimanje. Strogi vojnici ipak su se smješkali dobacivanjima ekipe u kockicama.
- Opustite se malo, nasmiješite se... - bockali su Slovence, koji su marširali strogim vojničkim gardom.
Dok je Latvija slavila 105 godina od proglašenja neovisnosti, bez koje je u međuvremenu ostajala da bi je 1990. godine vratila, Vatreni su u Rigi bili na dan kad mi obilježavamo strahote Vukovara i Škabrnje. Za razliku od Cardiffa, nije bilo puno pripadnika klupskih navijačkih skupina jer oni su uglavnom odabrali posjet Vukovaru. Navijači u Rigi su mahom oni koji vjerno prate reprezentaciji ili su navijači-turisti koji su spojili privatne poslove i planove s Vatrenima. Hrvati s različitih kontinenata, kamoli država, koji poslovno surađuju ili su prijatelji ali se rijetko vide, nekad odabiru upravo grad u kojem igra Hrvatska da se tamo nađu, podruže, pa i riješe ako što moraju. Tome smo svjedočili i ovdje u Rigi, po tko zna koji put.
Lokacije s kojih su stigli vrlo su različite, dečki iz Bednje došli su automobilom, iz Posušja autom do Italije pa avionom, a ekipa koja je nosila poruku "Vukovar grad heroj" imala je i natpis NK Hajduk VS.
- Mi smo iz Njemačke, a nogometni klub Hajduk Villingen-Schwenningen je naš, svi u njemu igramo. Osnovan je 2000. godine, nije bitno jesi li hajdukovac ili dinamovac, to je hrvatski klub u kojem smo zajedno. Napravili smo ovo kao sjećanje na Vukovar - kazao nam je Ivan Vorih.
Članovi su jedne od najnižih liga.
- To je sedmi-osmi rang u Njemačkoj, kad god možemo idemo na utakmice Hrvatske, a svi smo rođeni u Njemačkoj i to treća generacija - dodao je Vorih.
Novinar koji često ide na gostovanja Hrvatske vidi mnoga poznata lica, za neke su utakmice Hrvatske postale neizostavni dio u načinu života, a mogu si priuštiti. Dosta njih spava u jako dobrim hotelima. Kako ih mediji prate, značajan dio će se pohvaliti kad je i gdje dao intervju. Sve je to dio folklora koji je dobar. U Rigi je osim utakmice u prvom planu bio Vukovar. Gdje god Hrvati bili, Vukovar ima posebno mjesto ...
Latvijci su kruti po pitanju sigurnosti, sve mora ići kao po špagi, to je naslijeđe iz Sovjetskog Saveza, a dio zbog rata u Ukrajini koji im je pred vratima. Stoga su jako ozbiljno shvatili da Hrvatsku nekad znaju pratiti huligani. Zaštitari i policija "nabrijali" su se na naše potencijalne prijestupnika reda i mira, najavili da će se s njima najžešće obračunati. Ovdje su jako rijetki ozbiljniji izgredi na utakmicama. Iako, Hrvate više prati takav glas nego što se nešto dramatično događa na nastupima Hrvatske u gostima.
Djelatnik na stadionu koji se brinuo za razglas na press-konferenciji, a nije čovjek iz sporta, kazao nam je:
- Nisam išao na utakmice, to nije moja sfera zanimanjem, ali dobio sam posao i u lipnju ove godine prvi put bio na stadionu Skonto na susretu Latvije i Turske i ostao sam šokiran. Spiker je prije početka čitao poruku kako nema mjesta rasizmu i diskriminaciji. Nisam mogao doći k sebi, kasnije su mi rekli da je to protokol na svim susretima pod okriljem UEFA-e. Pa zar bi rasizam trebao biti dopušten, zar se to mora specijalno upozoravati? Kakvi to ljudi dolaze na nogometna stadione po Europi? - čudio se Latvijac.
I to je dio nogometnog miljea. Mnogo se toga reflektira na sport, koji je nedvojbeno puno više od sporta.
