Kao i svaki učenik talijanske nogometne škole Vincenzo Montella vrlo je detaljno proučio suparnika i potom je složio taktiku za Hrvatsku. Talijani su poznati kao napredni nogometni laboratorij, u kojem je taktička obučenost, pored organizacije, prioritet doktrine. Često se na ovim našim prostorima čuje kako su sve te taktike puka filozofiranja i bespotrebna "nauka" oko jedne igre.
S obzirom na do ne tako davne domete naše struke, dok nije stasala mlađa garda s iskustvima europskih karijera, takvom se kvalificiranju taktičkog pitanja ne treba čuditi. U nas će veću javnu afirmaciju imati oni tipovi trenera koji pričaju tako "da ih cijeli svijet razumije". Boriti se, izgarati, dati sve od sebe, boriti se, oznojiti dres, pojesti suparnika, svi u napad i svi u obranu do zadnjeg atoma snage, boriti se. Doktrina podneblja koju su počeli mijenjati mlađi, ali samo oni koji su lišeni kompleksa "šta će ljudi reći ako me se ne razumije". Kao da ljude briga išta osim rezultata i zanimljivosti igre. A nje nema, kao ni dugoročno uspješnog rezultata bez kvalitetne strategije. Uzmimo primjer taktičke priče s Opus Arene…
Limitirao naš motor
Montella je pripremio klopku Daliću. Locirao je u onome što je najjača snaga Hrvatske i njenu najveću slabost. Vezna linija. Svi znaju da je tercet Brozović-Modrić-Kovačić top vezni red. No, nisu znali mnogi suparnici kako ih ukrotiti. Montella, vrlo dobar ali ne wow talijanski trener, odabrao je taktičku logiku kako limitirati motor Dalićeve momčadi. Napunio je sredinu terena s 5 aktera i za to žrtvovao nešto na boku, računajući da je suparnik tamo oslabljen. Kompenzirao je to visokim presingom, agresivan napad na posljednju Vatrenu liniju kako bi spriječio distribuciju lopte prema veznima.
Tako se naš proslavljeni trio, koji definira vrijednost igre momčadi, većinski našao iza te presing linije, bez dovoljno prostora za reakciju kada bi se dokopali lopte, jer ih je odmah blokirala defenzivna linija gostiju. Tako je ofenzivni trio (Pašalić-Musa-Brekalo) bio odveć udaljen, s premalo hitrine da bi se nametnuli i zajednički izborili za trokute i lakše probijanja bloka. Kako su vezisti kasnili u priključku, lako je razumjeti da je obrana gostiju jednostavno sat vremena držala pod kontrolom mali broj Vatrenih u završnici. Montella je počeo mijenjati tek nakon što je Dalić povukao potez, jer mu je do te trostruke izmjene, odgovarao odnos snaga i dinamika igre.
Bilo je logično da Turska neće moći više izdržati tako agresivan presing, zato je osvježavao redove. Više prostora dalo je maha Hrvatskoj, pa je Montella tipično talijanskoj pragmatičnosti, pojačao defenzivni blok, čvrsto branio svoj prostor i vreba kontru. S obzirom na jalovost našeg napada, desetkovanost momčadi i pad individualne forme, Hrvatska nije imala moći promijeniti rezultat. Zapravo, Turska je znala sačuvati prednost, a objektivno ona je mogla biti i izraženija.
Dobar primjer
Ta taktička priča može biti dobar primjer na kojem se trenerski polaznici mogu učiti kako se priprema strategija dvoboja, organizira igra i provodi u praksi. Vidljivo je i kako treneri mogu mijenjati dinamiku utakmice ovisno o njenim tijekovima. Primjerice, nakon prvih 20 minuta očite suparničke dominacije jasno je da nešto treba mijenjati, jer se plan igre izjalovio.
Nije zato nužno odmah mijenjati 1-2 igrača, nego prepoznati uzrok takve podređenosti, slijedom toga za početak korigirati formaciju. Ako patite u sredini terena znači da je suparnik puno kvalitetniji ili ste u brojčanoj inferiornosti. Ako je ovo drugo onda se vatrogasno repozicionira jedan od napadača a na poluvremenu reagira izmjenama za uspostavu ravnoteže i promjenu ritma. Dalić je to učinio u 63.minuti, što je bilo taktički dobro pogođeno, ali bilo je kasno. Pogotovo kada se Turska utaborila ispred svog gola. Teorija o kojoj lamentiramo, naravno, treba potvrdu u praksi. Ona međutim ukazuje na opcije koje imaju treneri. Prepoznavanje tog momentuma i povlačenje poteza je zapravo temelj na kojem se razlikuju kvalitete trenera taktičara.
Kod nas se uvriježilo funkcioniranja trenera na priči o borbi i znojenju dresa te onih koji su otišli u drugu krajnost taktičkog tlačenja. Dok ovi prvi, recimo pribjegavaju rješavanju jalovosti u napadu tako što ubace četiri špice u završnici računajući da se tako podiže konkretnost, ovi drugi stalno mijenjaju formacije, sustave, traže od igrača koji nemaju dovoljno taktičke naobrazbe da sve razumiju i odmah nakon sastanka sprovode. Ovo je tek karikiranje zbog suštine priče.
Uspješni treneri, od nižeg do više ranga, uvijek imaju osnovu u strategiji. To je oblikovanje kadra temeljem osnovnih ideja igre koju se želi, a koju se onda provodi do mjere potencijala kojeg kadar ima. Ako se treneri tehnički-taktički baziraju na individualne vrijednosti igrača te fokusiraju na vođenje grupe onda će teško stvoriti igru višeg dometa. S individualnim pristupom teško je imati kolektivnu igru. Bez kolektivne igre ne može se igrati presing i nametnuti se suparniku. Danas momčadi koje u svojem okruženju dominiraju upravo na tome su najjače, u kolektivnom pristupu i strategiji igre. A borba, znojenje dresa, odgovornost, to se ne ističe, nego se podrazumijeva.