Puno se raspravlja i analizira potencijal Vatrene ofenzive za Njemačku 2024. Objektivno gledano Zlatko Dalić je pozvao najbolje pojedince koje ima na raspolaganju. Izuzimamo tu Mislava Oršića, koji se vratio nogometu nakon duge rehabilitacije, ali je premalo igrao da bi se mogao pokazati spremnim za turnir Eura. Šteta je za Oršića, jer je i u Kataru bilo vidljivo koliko njegova hitrina znači za reprezentaciju koja je kronično deficitarna u brzinskim potencijalima. Oršić je golovima i asistencijama imao vrlo važan doprinos brončanoj medalji.
Ograničeni Perišić
U odnosu na Katar, 18 mjeseci kasnije, ne samo da nema njega, nego je i Ivan Perišić u ograničenom izdanju. Doživio je istu kalvariju, mukotrpno je radio da se oporavi, ali hvatanje forme je ipak drugo pitanje. Pogotovo je to vremenski duže za takvu vrstu ozljede, a onda je još kompliciranije "standardiziranje" za brzonoge igrače. Oni žive na sprintu, naglim promjenama pravca, uslijed čega su više rizični za ozljede zglobova, pogotovo jer su i više na udaru braniča (i zakašnjelih reakcija). To doprinosi da igrači koji su izišli iz dugog oporavka imaju kočnicu u glavi i treba im vremena da se opuste, te posljedično pokažu najbolje od sebe...
Perišić će biti na Euru, vjerojatno će biti u prihvatljivom stanju da dobije (nešto) više prostora od realnog očekivanog u ovom trenutku forme. Neizvjesnost oko Perišića je svakako dodatni poticaj izborniku Zlatku Daliću da pronađe alternativna rješenja da kompenzira manjak hitrine napadačke linije. Na devetki ima sidrune Budimira, Petkovića i opciju Kramarića. Na krilima su uglavnom prve opcije veznih igrača, tipa Ivanušec, Majer, Mario Pašalić, a tek potom još nedefinirani potencijal povratnika Pjace odnosno mlađeg Marka Pašalića.
Sve to nam ukazuje da se ofenzivna igra ne može strukturom bitnije promijeniti. Ako recimo Petković igra devetku, dobit će se više na kombinatorici na suparničkoj polovici, ako je Budimir u igri, njemu trebaju više centaršutevi kao u Osasuni da pokaže svoje golgeterske vještine. Znači, za prvog je logičnije imati igrače po boku, ili ofenzivnog veznog, koji će ulaziti u prostore koje bi on oslobađao spuštanjem u fazu kombinatorike (ili skoka). Za Budimira je prirodnije da na krilima budu oni igrači koji mogu poslati kvalitetne centaršuteve...
Prioritetni segment
Stvar je prioritetno u tome kako će Dalić definirati svoju taktiku i potom izbore. Naši napadači, Budimir, Kramarić, pa Petković, imali su plodne sezone. No, treba imati u vidu da je učinak igrača po klubovima posljedica igre i automatizama, a pitanje je koliko se može računati na istu učinkovitost u drugačijoj organizaciji reprezentativne igre. U kontekstu Petkovića i u drugačijoj (slabijoj) HNL konkurenciji. Primjerice, Gvardiol je bio odličan na lijevom boku u načinu igre Manchester Cityja, ali to je momčad koja dominira i njegov zadatak je bio stajati visoko, praktično kao krilo. To u reprezentaciji ne može biti tako. Dijelom i zato što će sa Španjolskom i Italijom biti drugačije vrste nogometa. Španjolci će težiti kontroli lopte i iznenadnoj okomici jer takav im je stil igre te profil igrača. Talijani će biti u čvrstom bloku i kad uzmu loptu sa Spallettijem traže brži okomiti napad, a uz to će imati faze visokog agresivnog presinga. To nas upućuje na činjenicu da Hrvatska ne može istovrsno igrati te utakmice...
Dalić je izborničku eru temeljio na veznom redu i onome što je forte Vatrenih, tehnički nogomet, kontrola posjeda i građenje napada kroz kombinatoriku. Takav se standardni pristup teško može značajno promijeniti s istim igračima. Pogotovo što se na planu ionako nedostatne hitrine dodatno nešto izgubilo navedenim slučajevima Perišića i Oršića. Ono što se ipak može "osvježiti" to je dinamika kombinatorike. Nešto brže dodavanje već jača dojam brže igre. Da bi se moglo brže rješavati lopte treba, naravno, imati rješenja u suigračima. Do tih rješenja neće doći ako se igrači ne budu kretali dovoljno bez lopte i nudili u prostoru.
Gvardiol i Stanišić mogu doprinijeti
Naš slavljeni vezni red u ubrzanju igre puno ovisi upravo o tome. I najviše o raspoloženosti bočnih igrača da se brzo priključuju ofenzivi i nude kao rješenje. U tom pravcu, možda zvuči čudno, najviše bi ubrzanju (posljedično i opasnosti) našeg napada mogli doprinijeti Joško Gvardiol i Josip Stanišić (alternativno Sosa i Juranović). U odličnoj im sezoni u Premier ligi i Bundesligi, kao i u Europi, pokazali su fizičke potencijale da se po bokovima mogu uputiti u ofenzivu, pa čak i poentirati, a ne samo sudjelovati u gradnji napada. Ključni dijelovi ofenzivne igre jesu upravo u tome da se što brže lopta dovede u fazu završnice, a tamo Hrvatska, hvala Bogu, ima sve tehnički vrlo dobre igrače. Problem našeg napada je prioritetno u tome ako su Budimir, Petković, Kramarić i drugi daleko od zone završnice, jer s manjkom hitrine naši igrači teško mogu pobjeći sa svoje polovice...
U Kataru je manjak efikasnosti (praktično četiri utakmice bez gola u 90 minuta) kompenziran upravo asistencijama i golovima bočnih igrača. No, turnir Eura je bitno jače natjecateljske konkurencije, u kojem i zbog tih limita Hrvatska nije išla dalje od prve utakmice nakon grupne faze. Zbog svega toga Dalić i njegov stožer najviše trebaju proraditi na organizaciji igre koja će omogućiti da se bekovi visoko dižu i traže prodor, nude kao rješenja vezistima te uz ubrzanu kombinatoriku nadoknadimo manje brzine u odnosu na (prije svega) konkurenciju Španjolske i Italije. U tom kontekstu je opcija s dvije šestice (Brozović, Kovačić) logična jer se jedan od njih mora spuštati između stopera u otvaranju igre, ali i doprinijeti zatvaranju prostora kad bočni krenu naprijed...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....