Mogli bismo ovdje teoretizirati o raznim stvarima, no put preko Trga do stadiona, pa potom i ono što smo na njemu doživjeli, bio je jednoglasan: Hrvatska je stala uz Hrvatsku.
Bez obzira na brojne teme koje nas dijele, Maksimir je punim srcem kucao za "vatrene". Od početka dana, i kratkih zdravica tamo na Črnomercu, sve do putnih piva prije utakmice na Borongaju, sve se svodilo na "tu neku Grčku".
- Kog' se mi bojimo? Pa to su 'levati' - govorio bi prvi.
- Dat ćemo im tri komada, glatko - nadovezao bi se drugi.
Premda je novinarski kredo zagovarao "nulu", razboritost i grčku branu, navijači su navijački bili slobodni. I glasni. I silno pozitivni.
- Pusti borbu za HNS, koji je otuđen, 'ajmo mi prvo u Rusiju pa ćemo ih lako riješiti.
Hoće li ili neće, ostaje pitanje, no jasno je da su probili rekord maksimirskih brojača (30.013 gledatelja), koji na Dinamovom stadionu stoje četiri-pet godina, kao i da su ovi koji su došli odlučili zajedno s "vatrenima" srušiti Grke. O idealima ćemo, očito, nakon Rusije.
"Igrate za nju, našu voljenu", orilo se stadionom koji je doista 90 minuta gonio Dalićevu vrstu prema trijumfu koji bi trebao donijeti mundijal.
Tako je i bilo. Maksimir je, baš poput "vatrenih", bio iznimno raspoložen i inspirativan te je svoje miljenike jasno gurao u društvo najbolje 32 reprezentacije svijeta. Uz silnu podršku, koja je posljednjih dana iz mrtvih pretvarala u gorostase, stvorila je zaista atmosferu o kojoj se moglo samo sanjati. Bez baklji, uz, doduše, bliceve mobitela, bez krivih, fašističkih glagola, navijačka je podrška jučer bila za primjer.
Nastavila se, pak, u revijalnom tonu. Kako je Hrvatska razbijala Grčku, tako je i navijačka bojna nastavila likovati na tribinama. Nije to bila "ona" podrška koja je slijevala led u suparničke žile, a koje se samo prisjećamo, no ova sinoć, ako moramo uspoređivati, bila je jedina koja je barem mogla doći blizu. Nema dvojbe, Maksimir je jučer zaslužio čistu peticu!