Negdje zakopane u ladici, u nekom skrivenom fotoalbumu, stoje dvije fotografije. Jedna je, sasvim sam siguran, snimljena 1978. kad je stadion u Kranjčevićevoj ulici drugi put u svojoj povijesti gorio. Bakin stan bio je blizu, u Tratinskoj.
Druga je slika morala biti nešto ranije snimljena, iako je u boji. I na njoj se loptam, u nekakvoj crvenoj vesti iz koje su virile karirane kragne propelerke. I ta je iz Kranjčevićeve, snimljena je, kuži se, kod sjevernoga gola.
Od tada pa do četvrtka nisam bio na terenu u Kranjčevićevoj, no nekako bih se zakleo kako je tada, pred valjda 40 godina sve okolo izgledalo mnogo ljepše i uređenije nego sada.
Jedina je podudarnost, što u ono vrijeme i nije bilo nekakvo čudo, da se do terena u Kranjčevićevoj može doći bez problema. Ne morate se ni danas nikome javiti, možete iz te Kranjčevićeve ulice samo skrenuti u utrobu stadionu, jer vrata ograde su otključana, kao i ona koja vode na teren.
Stadion u Kranjčevićevoj
Samo trava pristojna
Jedino što je na tom stadionu i sada u koliko-toliko pristojnom stanju jest travnata podloga koja vas poziva da njome kročite, posve slobodno i nesputano, a pri tome vas dva tipa koja su sređivala travnjak i vozila se po njemu neće omesti. Mogao sam dovesti društvo, mogao sam postaviti “dva mala”, mogao sam zaigrati nogomet, mogao sam, da sam htio, i okrenuti roštilj. Sve sam mogao.
I ništa tu ne bi bilo neobično da se na toj Kranjčevićevoj, danas u petak od 18 sati, dakle samo 24 sata nakon što sam posve slobodno šetao njezinom utrobom, ne igra prvoligaška utakmica između Lokomotive i Cibalije. Lokomotiva se služi tim stadionom za svoje domaće prvoligaške utakmice, kao i Zagreb, današnji drugoligaš koji kontrolira ovaj biser u centru grada.
Izgradnja ovog stadiona počela je 1910. godine, ali je završen tek 1921. I bio je u to vrijeme najveći stadion u gradu. Igrala je na njemu Concordia, a 1931. odigrana je tu i prva u ovom dijelu Europe utakmica pod rasvjetom. Jednom, tamo u veljači 1944. godine, na tom se stadionu naguralo i 19.000 ljudi koji su gledali pobjedu Građanskog nad Nagyvaradom od 1:0.
Na tom stadionu se i postrojila i preteča današnje Hrvatske vojske, Zbor narodne garde, 28. svibnja 1991. godine.
Ovaj stadion, pa i zbog toga što se od njega do središta Zagreba može pješke stići za desetak minuta, pravi je raritet i nešto što je duboko usječeno u svaku poru stanovnika ovoga grada. Barem onih koji nešto duže pamte. I koji se sjećaju Zagreba kakav je nekada bio. “Zagreb te zove, dođi na Zagrebov stadion”, Houra je zapisao prije tri-četiri desetljeća.
Međutim, kad danas šećete tim zdanjem, jedino vas može uhvatiti grč u želucu. Kažu mi kako je tako već godinama, kažu mi kako navečer možete na tribinama pronaći slučajne namjernike koji bježe od gradske vreve i uživaju u tišini i mraku, možete pronaći i nešto biciklista koji kruže po velodromskoj pisti koja okružuje travnjak. Sve to, jasno, ostavlja svoj danak. Tribine o kojima se malo tko brine izgledaju očajno. Na drvenoj podlozi namjestile su se bijele stolice, ali dosta ih fali. Lože su nekada imale ugodne crvene fotelje, a one danas izgledaju kao očerupani inventar nekakve mjesne zajednice u pripizdini. Na jednoj od njih visi vrećica za smeće, ispod jedne su i razbacane, ali korištene čarape. Odakle ovdje, nisam pokušao ni razmisliti. Nije to neka loža, mora se priznati. A tko zna tko je tu sve sjedio u povijesti...
Velebna dvorana
Bilo je svakakvih ideja s Kranjčevićevom. Jedna od najglamuroznijih bila je ona otprije desetak godina po kojoj bi se napravio zatvoreni stadion, koji bi ujedno služio i kao velebna dvorana. U međuvremenu je izgrađena Arena, nastupila je i kriza, a od tog se projekta, očito je, odustalo. Zagreb, koji je i dalje imao privilegij upravljanja nad tim javnim dobrom, gradio je u isto vrijeme svoj prostor u Veslačkoj, trening-kamp koji je impozantan, a Kranjčevićeva, kao biser u centru gradu, čekala je neki pravi trenutak kad bi, valjda, neki investitor od toga napravio nešto posebno. Nije se dogodilo.
Ovako, sasvim je sigurno, to mjesto klizi u propast. I ostat će živjeti u sjećanju. U jednoj posebnoj gradskoj ulici. Kao jedna posebna skica povijesti.
Za šest godina taj će stadion slaviti 100 godina. Nije to mali jubilej, nije to mala brojka. U tih sto godina ovdje je bilo svega. I one najšarmantnije Zagrebove generacije svih vremena, iz koje je otišao u nešto bolje mjesto pred koji dan Koka Smolek. Bilo je to mjesto na kojemu je Zagreb, kao jedini kojemu to je uspjelo izvan duopola Dinama i Hajduka, pod vodstvom Cice Kranjčara i s Ivicom Olićem koji je trpao do besvijesti, postao hrvatski prvak.
Mjesto na kojemu je padao Partizan svaki put kad je na njemu igrao, a znalo se dogoditi da onaj Kokin Zagreb, Zagreb gradskih fakina i vucibatina, skida Partizan i na Stadionu JNA. Mjesto je to na kojemu se odigravala povijest tik do nas, u samom srcu grada.
A danas je tu sve i ničega nema. I teško je fizički povezati ovaj prostor s velikom poviješću jednoga grada.
Nestalo je svega kad su se time počeli baviti ljudi koji tu povijest nisu imali priliku doživjeti. Jer vjerojatno ih nije bilo u gradu kad se događala.
Što znači tradicija?
Pogledao sam još jednom kroz otvorena vrata stadiona. Fotoreporter je okinuo još pokoju sliku, a Kranjčevićeva je ostala negdje u pozadini.
Stadion u Kranjčevićevoj
Kao i svih ovih godina. Tu, vrlo blizu, a opet daleko. Je li to nekome bio cilj? Kako bi jednog dana ionako otišla u podrum ljudske mudrosti. Tradicija ne znači previše kad nestane.
Danas Kranjčevićeva nesumnjivo ide tim putem, sutra će možda i Maksimir. Nisam od onih kojima se to sviđa. Ali, kad bolje razmislim, sve nas je manje u ovome gradu koji se sjećamo. I koji dijelimo tu povijest. Zaboravljenu sliku u fotoalbumu. Ne u galeriji na mobitelu.
Baš u fotoalbumu.