Slaven Bilić posljednjih tjedana na premierligaškim stadionima piše nogometne nastavke “Stipe u gostima”. Načelno je on jedan pristao i simpatičan gospodin, ali samo dok se ne uvali u dnevni boravak nekom Wengeru, Rodgersu ili Pellegriniju, gdje postaje nepodnošljivo zahtjevan i posesivan, mazne domaćinu daljinski, ispruži noge na tabure i onda mu nesretnik ne uspijeva vidjeti leđa prije nego što mu cekere do vrha napuni bodovima. Kući se Slaven nevoljko vraća, samo da plati režije ili promijeni garderobu, tamo ga ionako čekaju uvijek neugodni Leicester ili Bournemouth ili Norwich. Najljepše mu je u gostima, na tuđem terenu on se osjeća kao kod kuće, s pet gostovanja ove sezone vratio se doma sa suludim učinkom od 13 bodova iako je pritom posjetio neke kultne stadione i na njima zatekao najjače momčadi lige. Dotle navijači trljaju oči i međusobno se štipaju - molim te, reci mi da ovo nije sitcom...
Buđenje uspomena
Dio Bilićeve karizmatične trenerske oplate, brušen između 2006. i 2008. godine, oksidirao je kasnije na oštrim moskovskim temperaturama, ali u novom okruženju 47-godišnjak stvari polako vraća na početak. Njegovo ustoličenje dočekano je u Engleskoj s velikom i neskrivenom skepsom. Nije li West Ham previše poletio? Što fali dvanaestom mjestu u Premiershipu? Zar zaista vjeruju da mogu bolje od tog rezultata kojim im je uz obilje kontroliranog nogometa podario “Big Sam” Allardyce? A što ako ispadnu iz lige u sezoni kada trebaju preseliti na Olimpijski stadion?
Detronizirani i razočarani Allardyce ovih dana u “The Sunu” serijalizira poglavlja buduće knjige o svojem gorkom iskustvu u West Hamu. “Čim sam izabran za menadžera”, piše 60-godišnjak, “zakotrljala se debata o tome hoću li slijediti ‘West Hamov put’ premda nitko nikada nije uspio objasniti što bi to trebalo značiti. Mislio sam da bi to trebalo biti ostavljeno srce na rukavu, strast na terenu i pobjede, ali izgleda da su navijači mislili kako West Ham ima pravo na nogomet kakav igra Barcelona. Ta je priča mlinski kamen oko klupskog vrata...”. Ne možete zamjeriti čovjeku ako ga iritira davna navijačka uspomena na Bobbyja Moorea i Geoffa Hursta, koji su s klubom igrali finale Kupa pobjednika kupova, ali poslije uvodnog dijela sezone ispada da su navijači ipak znali na što su mislili kada su podsjećali Allardycea na “West Hamov put”.
Sada stiže Chelsea
Slaven Bilić iz naftalina je izvadio taj poseban, stilski lepršav nogomet kakav se nekad navodno španao u istočnom Londonu. Fanovi se, naime, ne zaustavljaju na veličanju West Hamovih aktualnih rezultata, koji momčad guraju u borbu za europske pozicije, već su prvenstveno oduševljeni kombinatornim, slobodnim, napadačkim nogometom kakav je Bilić za kratko vrijeme ucijepio momčadi. Prethodno je, istini za volju, morao odraditi dobar posao na tržnici na kojoj je izabrao dvojicu plemenitih igrača, Dimitrija Payeta i Manuela Lanzinija.
- Rekao sam igračima uoči utakmice s Crystal Palaceom da zaborave na Arsenal, Liverpool i Manchester City jer ovo je bilo gostovanje na kojem sam od početka htio vidjeti da možemo igrati ravnopravno. I bili smo na kraju više nego ravnopravni. Čini se da smo u gostima strpljiviji i igramo s više samopouzdanja. Pred svojom publikom često srljamo kao da igramo košarku i moramo završiti napad za 24 sekunde - objašnjava Bilić.
Ovakva serija do kraja je otvorila navijački apetit, ali sada se treba nakratko vratiti kući i preživjeti gostovanje Mourinhova Chelseaja. Što će učiniti Slaven Bilić?
- Velika očekivanja fanova možemo zaustaviti samo tako da počnemo gubiti utakmice. A to ne namjeravamo činiti...