Nekada su se simpatizeri Hajduka rugali internacionalnom Dinamu, pogotovo u vrijeme kada je na travnjake HNL-a dovodio kojekakve Mikulenase, Andersone Coste i slične. Redajući kao u pravilu promašaje na tržištu nogu. Međutim, vremena su se promijenila, piše Slobodna Dalmacija.
U Maksimiru već sezonama stanuje puno veći internacionalni kalibar, igrači kao što su Soudani, Fernandes što sve naravno košta... uz mnogo talentiranih domaćih mladih igrača pa uz već uhodani sustav i logistiku i novi promašaji manje bole. A na Poljudu projekt "naša dica" mijenja naziv u "our children". Da razumije i cijela svlačionica o čemu bi se trebalo raditi.
Objašnjenje cijelog procesa je uvijek isto i vrlo jednostavno, Hajduk ne može proizvesti dovoljno svojih dovoljno dobrih mladih igrača, a da su bolji i od ovog kalibra igrača sa strane. A s druge strane oni najtalentiraniji "bili tići" prerano odlaze. I Hajduk je u začaranom krugu. Ne uspijevaš stvoriti, kupuješ igrače sa strane, a novca nemaš. Ni za igrače ni za talente ni za bolje uvjete rada.
Kao što je "čep" u izbacivanju/stvaranju mladih nastao barem već desetljeće i pol, internazionalizacija Hajduka počela je već proteklih, da ne ispadne sada to breme aktualnog vodstva ni projekta. No, najveći zamah uhvatila je ovog ljeta.
Stigli su Said, Memolla, Maganto, Futacs... pa zadnji i Barry. I dok su rijetki od njih opravdali dolazak bez obzira što koštaju klub "samo" plaću (Said recimo djeluje zanimljivo), za dublje analize i ocjene igrača je u većini slučajeva ipak još prerano.
Ali iskustvo nas uči da ni ne treba previše očekivati od igrača za koje nisi platio odštetu, koji su bili . Uči nas da sumnjamo. Jer, evo je i Maksim Bilji napustio Poljud. Baš je primjer angažmana nogometaša iz Ukrajine dokaz kako se Hajduk u posljednje vrijeme sa strancima igračima blago rečeno nije usrećio. I još je Bilji na terenu svoj posao donekle odradio u usporedbi s dva Artema, Milevskim i Radčenkom koji su trag prvenstveno ostavili izvan .
