Već su navirala ona ružna sjećanja na Beč, svima je to bilo u glavi, ali hvala Bogu i Subašiću što su nam dali da pobijedimo. Vjerujem da sada možemo ići još i dalje, možda još i bolje da je bilo infarktno jer će nam ovakva pobjeda dati jednu dodatnu moć, zbližavanje cijele Hrvatske i igrača, na kraju i krila da napravimo još bolji rezultat.
Nama je bilo teško gledati na televiziji, a mogu tek zamisliti kako je bilo njima. Svaka čast svima, pogotovo Modriću koji je nakon onog obranjenog jedanaesterca smogao snage pucati u raspucavanju.
Subašić je bio naš junak, za vrijeme utakmice bio je siguran iako me na početku bilo strah da će onaj prvi pogodak ostaviti traga na njemu, pogotovo što je bilo puno takvih situacija. Ali kako je utakmica odmicala, bio je sve bolji, smireniji, koncentriraniji, na kraju je i pokazao da je majstor za penale. Prije nego je krenulo raspucavanje kao da sam mu pročitao s usana povik “ima Boga” i odveo nas je tamo gdje nam je i mjesto.
Sve je završilo na najbolji mogući način, ali kako se utakmica odvijala, kakva je situacija bila na travnjaku, nije djelovalo da smo nadmoćni, da smo favoriti kako smo slovili na papiru.
U prvoj minuti sve je krenulo kako nije trebalo, srećom brzo smo se vratili, ali isto tako Danci su se pokazali kao ravnopravan suparnik. Nismo bili razigrani i ubojiti kao u ovim utakmicama ranije, kao da su nam se od važnosti utakmice malo okamenile noge. Ali ulog je bio velik, nije bilo prostora za puno rizika i nije neočekivano što je bilo tvrdo. U svakom slučaju, nije ovo bila naša najbolja utakmica, ali prošli smo dalje, i to je jedino bitno. Protiv Rusa slijedi ponovo teška utakmica, pokazali su protiv Španjolske da mogu igrati tvrdo i moramo emocije staviti sa strane. Morat ćemo opet ići 150 posto da prođemo dalje, a ako i to prođemo samo nam je nebo granica.