U ponedjeljak, 16. srpnja, u Hrvatskoj će biti neradni dan. U ‘maloj zemlji za veliki odmor’ i nije neko čudo, nismo mi Japan, mnogim uhljebima rijetko je koji dan uopće radni udarnički, počevši od Sabora koji nije morao čekati plasman Hrvatske u finale da bi proglasio dvomjesečni ljetni raspust.
U 28 godina hrvatske neovisnosti mnogo je bilo veličanstvenih dočeka sportaša, od Brončanih ‘98., Gorana 2001., pa Janice 2002., zlatnih rukometaša 2003, pa opet olimpijskih pobjednika godinu kasnije, do lanjskog povratka svjetskih prvaka vaterpolista i nepotrebno je uopće uspoređivati koji je bio spektakularniji i emotivniji, no teško je pronaći prave riječi s koliko se sreće i ushita očekuju Dalićevi Vatreni.
Dani sreće i ponosa
Dani sreće i ponosa koje upravo živi Hrvatska, neopisive erupcije radosti, na široj se razini mogu uspoređivati jedino s danima pobjede iza Oluje ‘95. ili povratka generala iz Haaga 2012. godine. Kontekst je, naravno, također neusporediv, ali je i potvrda kakvu euforiju i emocije može pobuditi još samo sport i nogomet.
Zagreb živi za spektakularni povratak nogometnih junaka, doček priprema i Split, Varaždin priprema doček za izbornika Dalića, svi gradovi čiji su i otkuda su sportski heroji koji su vratili osmijeh Hrvatskoj i kojima se svi žele zahvaliti za zajedničke trenutke sreće i snova. Dalić, Ladić, Mandžukić već su proglašeni počasnim građanima svojih županija, doći će na red i ostali, Predsjednica je pripremila odlikovanja...
Ne traže se samo sumanuto karte za finale i za posljednji let za Moskvu, nego nevjerojatno i potpuno nestvarno, traže se veze i linije kako doći do Zagreba i biti na dočeku Vatrenih.
Nedjelja, 15. srpnja, definitivno može postati novi blagdan, Dan svehrvatske radosti koji će se pamtiti naraštajima, od koljena do koljena. Može se zvati Dan Vatrenih, Dan Srca vatrenog, Dan svetog Zlatka i Luke, Ivana i Marija… Dan vatrene oluje, Dan svjetskih ili svetih prvaka, svejedno.
Mjesec Vatrenih odavno traje, od 16. lipnja i prve pobjede nad Nigerijom s kojom je počeo pobjedonosni pohod kroz Rusiju. Mjesec osmijeha i veselja, mjesec hrvatskih pobjeda, mjesec buđenja zanosa i ponosa, mjesec povratka optimizma.
Budimo im zahvalni na tome i ne zaboravimo pritom zahvaliti i Rusiji i FIFA-i.
Putinova Rusija organizirala je mundijal svih mundijala, fantastični, besprijekorni sportski spektakl za uživanje. Sve dosadašnje odigrane 62 utakmice bile su nogometni blagdani za igrače i navijače na vrhunskim stadionima i uvjetima.
U toj masi navijača sa svih kontinenata, svih vjera i rasa, milijuna po ruskim gradovima ni na tribinama ni po fan zonama i ulicama nije bilo ozbiljnih incidenata, većih nereda ili masovnih izgreda. Prisjetite se samo slika otprije dvije godine s Eura u Francuskoj, obračunavanja Engleza i Rusa, režiranog prekida naše utakmice...
Pamtite li sad ikoju baklju ili topovski udar na bilo kojoj utakmici, snimke divljanja ili obračuna po kakvima su poznati ruski huligani. Njet! Putin je pokazao na koji način se huliganizam može ukloniti od nogometa.
Pritom su navijači koji su imali privilegij biti u Rusiji ponijeli nezaboravne uspomene, s ushićenjem govore o gostoljubivosti i ljubaznosti domaćina. I posebno, o naklonosti prema Hrvatskoj, bez obzira što smo ih baš mi u drami izbacili s prvenstva.
Posebno moramo biti zahvalni FIFA-i koja je organizirala prvenstvo u kojem nije bilo privilegiranih. Nije to bio domaćin ni bilo koja velika, moćna reprezentacija.
Južna Koreja ispratila je iz Rusije svjetskog prvaka Njemačku, Argentina je nastradala i od nas i od debitanta Islanda, Belgija je izbacila Brazil, najslabije rangirana momčad Rusija poslala je kući velesilu Španjolsku… Takav pristup, uz upotrebu VAR-a koji je olakšao posao sucima i onemogućio da pobjednika presuđuje jedna pogrešna odluka ili kriva procjena, upravo je i omogućio da mala Hrvatska dođe do velikog finala i da na terenu odlučuje isključivo kvaliteta momčadi i igrača.
U toj pobjedi nogometnog poštenja i časti svakako je nezaobilazna uloga našeg brončanog kapetana Zvonimira Bobana, glavnog FIFA-ina sportskog stratega. Nogomet je u Rusiji na najljepši način vraćen nogometašima i navijačima.
U sedmom nebu
Hrvatska, nakon Urugvaja iz nogometnih prapočetaka, apsolutno je najmanji nogometni patuljak u velikom finalu.
Zemlja s četiri milijuna stanovnika u borbi za trofej FIFA-e koja okuplja milijarde, 208 država, tri više nego Međunarodni olimpijski odbor ili čak 16 više od Ujedinjenih naroda.
Hrvatska na FIFA-inu tronu, doslovno na krovu svijeta, u sedmom nebu. I zbog izborene te sedme, završne utakmice na Mundijalu, Hrvatska opijena Vatrenima, ispunjena srećom i ponosom.
Kako je netko pustio objavu: “Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni!”
I opet je Hrvatska zajedno. Velika, nezamisliva djela učinili su Vatreni ljeta Gospodnjeg 2018.